Tijelo joj je slalo upozorenja, a objašnjenje je ostajalo isto: probava. Nicola Topping iz okolice Edinburgha jedne je noći u studenome 2017. osjetila nelagodu u prsima, preznojavala se i imala želučane tegobe. Suprug je pozvao pomoć. Prema njezinu svjedočanstvu, koje je objavio British Heart Foundation, ekipa koja je stigla procijenila je da nije riječ o srčanom udaru.
Tegobe nisu nestajale. Lijekovi za probavu nisu pomagali, a nelagoda se javljala i pri hodanju. Tek nakon kasnijeg upućivanja kardiologu otkrivena je angina, uz sumnju da je one noći preboljela infarkt. Pregled krvnih žila pokazao je tri začepljene žile koje opskrbljuju srce. U rujnu 2019. operirana je i ugrađene su joj premosnice.
Nicolina priča nije dokaz za svaku pogrešku u liječenju žena. Ali vrlo jasno pokazuje što pacijentu znači kada se početna pretpostavka predugo ne preispituje. Između nelagode koja se proglašava probavnom smetnjom i ozbiljne srčane bolesti može proći mnogo vremena.
Novo istraživanje Sveučilišta St Andrews otvara šire pitanje: dobivaju li žene i muškarci s istim zdravstvenim problemom jednaku priliku za odgovarajuće liječenje?
Razlike su se pojavile u 33 od 38 analiza
Miriam Veenhuizen i Andrew O’Malley objavili su u časopisu PLOS One pregled 41 rada koji su uspoređivali skrb pruženu pacijentima različitog spola. Obuhvaćena istraživanja objavljena su između 2018. i 2023. godine.
Od 38 retrospektivnih analiza medicinske dokumentacije, njih 33 utvrdile su statistički značajnu razliku u liječenju. U 29 analiza istraživači su statistički uzeli u obzir više obilježja pacijenata; razlike su ostale prisutne u njih 25. To ne znači da je 33 od 38 žena pogrešno liječeno. Brojevi se odnose na istraživanja, a ne na udio pacijentica. Ne daju ni jedan zajednički postotak za sve bolesti. Pregled nije u svim područjima pokazao lošiji položaj žena. U dijelu radova o dijabetesu i liječenju moždanog udara razlike nisu utvrđene, a kod demencije žene su češće primale liječenje.
Još se prečesto zamišljaju kao muški problem
Kardiologinja Sonya Babu-Narayan iz British Heart Foundationa upozorava da se ženske srčane tegobe mogu kasnije prepoznati i da žene mogu dobiti manje potpore nakon dijagnoze. U materijalima zaklade navodi se rjeđe korištenje stentova, operacija, statina i srčane rehabilitacije kod žena.
To su različiti dijelovi liječenja. Stent i operacija odnose se na određene zahvate, lijekovi na kontrolu rizika i bolesti, a rehabilitacija na oporavak. Nejednakost se, dakle, ne mora pojaviti u jednoj dramatičnoj odluci. Može nastajati i kroz niz manjih razlika tijekom skrbi. Babu-Narayan ističe i koliko je pogrešno iz činjenice da muškarci češće imaju infarkt zaključiti da je on kod žena rijedak. Prema podacima koje zaklada iznosi za Ujedinjeno Kraljevstvo, koronarna bolest srca godišnje odnosi dvostruko više ženskih života nego rak dojke.
Takva usporedba ne umanjuje važnost raka dojke. Pokazuje koliko je srčano zdravlje žena velik problem i koliko predodžba o tipičnom pacijentu može biti uska. Žena koja ima kardiovaskularnu bolest nije iznimka koju bi sustav smio prepoznati tek nakon što isključi sve drugo.
Isti opis boli, različita šansa za lijek
Posebno konkretne podatke donijelo je istraživanje objavljeno 2024. u časopisu PNAS. Autori su analizirali 21.851 otpusni zapis iz hitnih službi u Izraelu i SAD-u, povezan s pacijentima koji su došli zbog boli.
U izraelskim podacima recept za lijek protiv boli dobilo je 38 posto žena i 47 posto muškaraca. U američkim podacima udjeli su bili 26 posto za žene i 31 posto za muškarce. Razlike su se odnosile i na opioidne i na neopioidne lijekove.
Kako su objasnili istraživači, razlika je ostajala prisutna i pri usporedbi sličnih prijavljenih razina boli te nakon uzimanja u obzir drugih obilježja pacijenata i hitne službe. Ženama su rjeđe propisivali analgetike i liječnici i liječnice.
Važno je precizirati što je mjereno: riječ je o propisivanju lijekova, a navedeni postoci nisu mjera sve skrbi koju je osoba dobila tijekom boravka na hitnoj. Ipak, kada se sličan obrazac vidi u dvama sustavima i nakon statističkih prilagodbi, postaje opravdano pitanje vrednuje li se jednako ono što pacijenti govore o svojoj boli.
Nije dovoljno samo zaposliti više liječnica
Podatak da su razlike u propisivanju zabilježene kod liječnika oba spola otežava jednostavno objašnjenje prema kojem se sve svodi na odnos muškarca liječnika prema pacijentici. Obrasci procjene mogu biti širi od osobnih stavova jednog čovjeka.
Autori istraživanja o boli kao moguće objašnjenje razmatraju stereotipe: pretpostavku da žene pretjeruju u opisivanju tegoba ili da bi bol trebale bolje podnositi. To je istraživačko tumačenje mehanizma, a ne dokaz o namjeri svakog liječnika koji je sudjelovao u skrbi.
U novom pregledu iz St Andrewsa O‘Malley zato ističe potrebu da se provjeri proizlazi li odluka o terapiji iz kliničkih razloga ili iz pretpostavki. Za pacijenta je razlika vrlo konkretna. Jedno je kada liječnik objasni zašto određeni lijek ili zahvat za njega nije prikladan. Drugo je kada se mogućnost liječenja odbaci prije nego što se ozbiljno razmotri.
Veenhuizen naglašava ponavljanje obrazaca u više grana medicine te upozorava na povijesnu slabiju zastupljenost žena u kliničkim ispitivanjima. Smatra da se dio odgovora može nalaziti u dokazima na kojima su izgrađene smjernice, ali uzrok zabilježenih razlika još nije potpuno razjašnjen.
Kako je muško tijelo postalo polazište?
Povijest medicinskih ispitivanja pomaže razumjeti zašto se to pitanje uporno vraća. Američki Nacionalni instituti za zdravlje, NIH, navodi da je FDA 1977. preporučila isključivanje žena koje mogu zatrudnjeti iz prve i ranih dijelova druge faze ispitivanja lijekova. Preporuka je bila široka: obuhvaćala je i žene koje su koristile kontracepciju. Oprez je proizišao iz iskustava s lijekovima koji mogu naštetiti razvoju djeteta, osobito tragedije s talidomidom. Posljedica je, međutim, bila manjak podataka o djelovanju lijekova na žene.
Zaštita od jednog rizika tako je ostavila prazninu u znanju o drugima. Rezultati dobiveni bez dovoljno pacijentica nisu uvijek mogli odgovoriti na pitanja važna za njihovo liječenje.
Godine 1993. uključivanje žena i manjina u klinička istraživanja koja financira NIH postalo je zakonska obveza. Riječ je o američkom okviru, ne o jedinstvenom pravilu za cijeli svijet. No taj razvoj pokazuje da današnji razgovor o medicinskim razlikama ima dugu povijest: žene su trebale izboriti i mjesto među ljudima na kojima se stvara znanje.
Jednako kvalitetna skrb ne znači identičan lijek ili zahvat za svakoga. Autori pregleda ne mogu utvrditi jesu li sve razlike medicinski opravdane. Većina radova dolazi iz SAD-a; zaključci se ne mogu automatski preslikati na Hrvatsku. Ipak, različita odluka traži jasno kliničko objašnjenje. Bez njega nejednakost ostaje teško prepoznatljiva.
Infarkt nema samo jedno lice
U razgovoru o srčanom zdravlju žena često se pojavljuje tvrdnja da žene i muškarci imaju potpuno različite simptome infarkta. British Heart Foundation upozorava da se simptomi velikim dijelom preklapaju. Bol ili nelagoda u prsima mogu biti prisutne kod oba spola. Mogu se javiti i bol koja se širi prema ruci, čeljusti ili leđima, nedostatak zraka, mučnina, preznojavanje i omaglica. Ne mora se pojaviti sve odjednom, niti bol mora izgledati kao u filmskoj sceni.
Kod sumnje na srčani udar potrebna je hitna pomoć. Čekanje da tegobe postanu dovoljno dramatične može odgoditi liječenje. Nicolina priča ostavlja neugodno, ali važno pitanje: koliko dugo čovjek može sumnjati u vlastito tijelo zato što je već dobio umirujuće objašnjenje? Nova istraživanja daju razlog da medicina pažljivije provjeri kako procjenjuje tegobe pacijenata, koje mogućnosti liječenja nudi i zašto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....