StoryEditor
Trendoskarovčev uradak

Serija puna odlične glazbe i dojmljivih kadrova osvojila nas je na prvo gledanje: ekipa je uistinu zvjezdana, a među njima je i neobična Hrvatica

16. svibnja 2020. - 20:02

Oskarovski duel "La La Land" - "Moonlight" završio je u korist drugog filma na kraju večeri za anale s obratom svih obrata. Warren Beatty je u finalu dodjele Akademijih nagrada 2017. greškom proglasio "La La Land" za pobjednika u kategoriji najboljeg filma, no zlatni kipić je zapravo pripao "Mjesečini" i pokvario slavlje redatelja Damiena Chazellea i ekipe hit-mjuzikla.

Da je dobro podnio poraz "La La Landa", Oscarom nagrađeni Chazelle je pokazao tri godine kasnije kad je za glavnu ulogu u ovogodišnjoj seriji "The Eddy" angažirao glumca iz "Moonlighta" Andrea Hollanda, a ne popularnog Ryana Goslinga s kojim je snimio "La La Land" i "Prvog čovjeka".

Serija "The Eddy" je "chazelleovski" projekt, iako Chazelle nije njezin kreator (ulogu obnaša Jack Thorne), već "samo" izvršni producent i redatelj prve dvije od osam epizoda koje znaju funkcionirati kao samostalni filmići. Holland glumi Elliota: bivši glazbenik odustao je od glazbene karijere nakon smrti sina i sada vodi jazz klub u Parizu zajedno s Faridom (Tahar Rahim).

To je klub kakav bi rado vodio i Sebastian (Gosling) iz "La La Landa". Klub koji, dakle, odbija puštati komercijalnu fuziju jazza i popa. A Elliot se, kao Sebastian, vođenjem kluba iz naslova serije i pisanjem glazbe za "kućni" bend bori da jazz ne umre, za inat onima što govore da umire. "Ne dok sam ja živ", mogao je reći Elliot i citirati Sebastiana, ali ipak nije.

No, citirao je, zato, profesora elitnog glazbenog konzervatorija i voditelja tamošnjeg jazz benda Terencea Fletchera (Oscarom pozlaćeni J.K. Simmons) iz Chazelleova prvijenca "Ritam ludila". Napravio je to naštimavajući bend, a ključna riječ je bila "dragging".

Tu nije kraj paralelama s Chazelleovim filmovima pa se, tako, Elliotov bend ne drži "set-liste" prilikom svirke na piru, poput Sebastiana kad je trebao svirati repertoar božićnih pjesama u restoranu u "La La Land".

"The Eddy" svira prepoznatljive Chazelleove autorske tonove, lako se gleda (odlična kamera "iz ruke", neprekinuti kadrovi) i sluša (fantastična glazba za jazz sladokusce), ali nažalost nije savršeno uštimana na razini njegova filmskog "hat-tricka".

Ne bi se reklo da je problem u članovima orkestra, odnosno glumcima, oni su mahom odlični, npr. Joanna Kulig ("Hladni rat") kao pjevačica Maja i Elliotova "jesu-nisu-zajedno" djevojka, te Amandla Stenblerg ("Iskazana mržnja"/"Taj hejt u glavi") u ulozi njegove kćerke Julie.

Neki su i, da serija bude autentičnija, pravi glazbenici, poput kontrabasista Judea (Damian Nueva) i bubnjarice Katarine u tumačenju stvarne jazz bubnjarice, i to Hrvatice Lade Obradović. Problem je u preopterećenosti priče, tj. odsviranim tonovima viška, kao da istodobno slušate četiri solo i tri ritam gitare.

Nedvojbeno, serija ima sjajnih segmenata i kreativnih prizornih rješenja (montažni prijelaz s bubnja perilice rublja na doboš), međutim daleko od toga da je, ponovimo, savršeno uštimana kao "Whiplash" i "La La Land". Mogli bismo reći da je kao neki jazz bend koji, pojedinačno, ima izvrsne svirače (epizode), no kad trebaju zasvirati zajedno nikako da se stopostotno usklade, a kad to napokon naprave i "jam session" krene prema krešendu, znaju biti naprasno prekinuti.

Profesor Fletcher vjerojatno bi šizio što serija istovremeno "žuri" i "zavlači". "Are you rushing or are you dragging?", pitao bi Fletcher. Serija predstavlja mahom zanimljive likove s ljudskim vrlinama i manama, te njihove egzistencijalne borbe od danas do sutra, postavljajući scenu za finu i vjerodostojnu glazbenu dramu.

Kad što, na kraju prve epizode sasvim nepotrebno se uvodi element kvazi-kriminalističke/trilerske misterije ubojstvom Farida i potraživanjem izvjesnog Živka (Alexis Manenti; "Jadnici") da Elliot vrati novac koji je pokojnik dugovao njegovu šefu. Zamislite da je neki takav podzaplet ubačen u "Ritam ludila" i "La La Land". Ono, čemu?!

Netflixov "The Eddy" radi istu grešku kao nedavni "Run" u produkciji HBO-a i mnoge druge serije. Likovi već imaju dovoljno unutarnjih glazbeno-dramskih konflikata sa sami sobom i bližnjima (Elliot-Maja-Julie) da im "vanjski"/žanrovski ne trebaju, naročito ne ako su ovako krimi-trilerski tipizirani i u konačnici priprosti.

"Super ste, ali malo banalno zvuči", ocijeni netko isprve Elliotov bend, a kritika stoji i za samu seriju. Nećemo ići toliko daleko kao bivša cura kontrabasista Judea koja mu je u lijepoj četvrtoj epizodi rekla "Totalna si šteta kad ne sviraš", no "The Eddy" je nemjerljivo interesantniji i strastveniji kad je skloniji glazbi i glazbenicima, kad svira glazbenu (i obiteljsku) dramu, a ne obligatorni krimić da stvari budu "uzbudljivije".

Stječe se dojam da su Chazelle i Thorne, poput Elliota, željeli (za)svirati melodiju koja im je "dugo u srcu". Nije da u tome nisu uspjeli, ali usput su morali na silu odsvirati i poneku tuđu glazbenu želju u skroz drugom fahu. Zadnje riječi u seriji izgovorene su u (ne)pomirljivom tonu. "C'est la vie, as they say". Takav je (televizijski) život, kao što kažu.

SERIJA: The Eddy; drama; SAD, 2020. KREATOR: Jack Thorne ULOGE: Andre Holland, Joanna Kulig OCJENA: *** ½

Emma Stone i Brad Pitt u idućem Chazelleovom filmu

Nakon izleta na mali ekran, Chazelle se vraća na veliki s filmom "Babylon" u kojem bi mu opet glavnu ulogu trebala igrati Emma Stone, a mušku – Brad Pitt. Zaplet "Babylona" još nije poznat, ali navodno se odvija u Hollywoodu dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Izdvojeno

08. kolovoz 2020 19:53