Andrija Jarak jedno je od najpoznatijih imena hrvatskog istraživačkog novinarstva. Iza njega su tisuće javljanja s terena, kao i brojne priče iz crne kronike koje su obilježile njegov novinarski put. Zanimljivo je da je svoju bogatu karijeru započeo upravo kao dopisnik Slobodne Dalmacije.
Prošao je sve – od branitelja na prvoj crti u rodnom Dubrovniku, do trideset godina dugog novinarskog puta koji je kulminirao "Dosjeom Jarak" kao vrhuncem karijere. Slobodna Dalmacija je to prepoznala i nagradila ga kao istaknuto TV lice, a tim povodom s Jarkom smo kratko razgovarali o njegovim počecima, ali i o godinama provedenim u crnoj kronici.
Novinarstvom se bavite više od tri desetljeća. Sjećate li se svog prvog novinarskog zadatka i jeste li tada mogli zamisliti karijeru kakvu danas imate?
– Nisam. Počeo sam kao dopisnik u Slobodnoj Dalmaciji. Mislim da je to bilo ‘94., Jug je igrao s Mladosti. Imao sam izvještaj od pet rečenica za sportsku rubriku. To su bili moji počeci, kasnije je sve išlo kako je išlo, ali iskreno, nisam se nadao da će mi karijera ići u tom smjeru, ali evo, na spomen Slobodne uvijek mi se javi emocija, jer sam upravo tamo prvi put vidio svoje ime.
Jeste li ikada, nakon svih godina u crnoj kronici, poželjeli raditi nešto sasvim drugo?
– Ne, jer sam nakon skoro 30 godina odlučio raditi "Dosje Jarak", koji je kruna moje karijere. Htio sam obraditi najstrašnije zločine iz bivše države. Radim to sa svojim suradnicima već četiri godine. Mislim da mi je to nešto najvažnije što sam radio u životu. Upozoravamo na neke stvari koje su jako bitne za društvo, kao i na ljude koji su oko nas.
Nažalost, novinarstvo se često svodi na neko hihotanje, kreveljenje, evente, influensere... Nemam ništa protiv nikoga. Ali po hrvatskim cestama hodaju ljudi koji su ubili oca, majku, sestru, dvoje, troje, pet ljudi... Imao sam potrebu upozoriti da takvi ljudi postoje.
"Dosje Jarak" gledateljima je približio pozadinu nekih od najpoznatijih slučajeva. Postoji li priča koju još niste obradili, a voljeli biste je ispričati?
– Ima ih nekoliko. Recimo, jako bih htio raditi slučaj Mišić s Marjana. Pokušavamo doći do nekih ljudi. Ima još nekoliko priča koje bismo htjeli raditi. Po meni, najteža priča je Ivana Hodak i ovo što smo radili s Mlađanom. Nakon te emisije podignuta je optužnica protiv njega i upravo mu traje suđenje na Županijskom sudu u Varaždinu. Mislim da je upravo to smisao emisije.
Kako se osjećate kad vidite da ste pokrenuli promjenu u sustavu?
– To je jedna ogromna satisfakcija. Linijom manjeg otpora putuješ i snimaš neke lijepe stvari i slično. Ono što mi radimo jest linija najtežeg mogućeg otpora, zato što kopamo po nekim stvarima po kojima ljudi ne vole da kopamo. Ono što je ovdje najveći problem jest to što je jako teško dobiti ljude da ti govore – mamu ubijene curice, oca, brata, sestru... Srž emisije jest što smo upozorili na postojanje takvih ljudi.
Što kažete na poznatu "kletvu": "Dabogda ti se Andrija Jarak javio ispred kuće“?
– Valjda su ljudi navikli da sam tamo gdje je odvratno teško, gdje je nezgodno – ta suđenja i ubojstva... Ne smeta mi to, to je dio posla.
U jednom ste razgovoru rekli da je Hrvatska zemlja s mnogo kulinarskih emisija. Nedostaje li danas više ozbiljnog novinarstva u medijskom prostoru?
– To je škakljiva varijanta. Uvijek kažem što mislim, pa ću tako i sad. Kad gledaš hrvatsku televiziju, rekao bi da smo Švicarska na moru. "Zvijezde pjevaju", "The Voice Kids", "Ženim sina", "Udajem kćer"... Prvo, to su sve licencne emisije.
"Dosje Jarak" je nastao tako da smo ga Dario Todorović i ja nacrtali od nule. Taj proces je trajao godinu dana. Dio dogovora s RTL-om bio je da moje ime ili prezime moraju biti u nazivu emisije, tako je nastala autorska emisija.
"The Voice Kids", "Potjera", "Supertalent" – to nisu autorske emisije. Ti platiš licencu, dođe ti neki šjor, barba, striček, kako hoćeš, i kaže ti: "Studio mora biti toliki. Moraš imati 16 kamera, voditeljica mora biti plave kose. Voditelj mora biti takav...". I ti to masno platiš. Oni to prikazuju kao svoj proizvod, što je prevara. To mene smeta. Da se vratim na poantu – kulinarske emisije.
- Ne bih se mijenjao ni s kim od njih. Da ne misliš da sam ljubomoran ili zavidan, ne daj Bože! Ljudi možda stvarno misle da Nova TV radi "Supertalent" ili da HRT radi "The Voice Kids". Ne, oni su to platili, to je tuđa ideja koju masno platiš. Kad gledaš naše emisije, sve je divno, krasno, super. I onda kad ti radiš ovo što radim ja, a zamjeraš se najgorem ološu koji hoda po cesti, kopaš po ranama po kojima nitko ne želi da kopaš, e onda ti koji se hihoću, oni to komentiraju.
Nemoj to komentirati, jer nisi pozvan da to komentiraš! Nastavi živjeti u svom balonu, nama je super, filet od grdobine s malo šlaga...
- Ja sam to kuhanje uzeo kao presjek stanja u medijima. Sve je divno, krasno, eventi pršte, svi smo sretni i zadovoljni, nema mafije, privatizacije, pretvorbe, nije ovaj u Drnišu ubio dijete, nisu ljudi upozoravali na njega. Nije Srđan Mlađan ubio curicu od 16 godina i pitao je: "Vjeruješ li u Boga ili Sotonu?", to se nije dogodilo...
I onda kad kažu "reporter". Antun Masle je bio reporter, bio je u Čečeniji, bio je kad je bombardirana Jugoslavija, cijeli Domovinski rat je proveo pod granatama. Čovjek je bio u Crnoj Gori, uhitili su ga, skoro su ga ubili. U Dubrovniku je prošao sa mnom cijeli rat. On je bio reporter, to je posao. Nisi ti reporter ako putuješ negdje i snimaš neke napjeve, pjesme, priče i kako se jede. Reporter je čovjek koji treba izgubiti glavu. Da ne otkližem predaleko... Ne treba hrvatsko novinarstvo biti samo crna kronika, ali ne trebamo sve gledati ni kroz prizmu ružičastih naočala.
Počinjali ste u Slobodnoj Dalmaciji, u vremenu bez portala i društvenih mreža. Kako danas vidite novinarstvo i što biste poručili mladima koji tek ulaze u profesiju?
– Ako ćeš ovo raditi da dobiješ bolji komad mesa u mesnici ili da ti netko dâ bolju ulaznicu za koncert, nemoj to raditi! Kad ti kažem – imam troje djece, propustio sam 95% njihovih rođendana. Mislim da sam u dvadeset godina prešao dva milijuna kilometara i spavao u 550 hotela. To je istina.
Ako vjeruješ u sebe i ako to radiš zato što voliš raditi – super, ali ako to radiš da budeš poznat, nemoj to raditi! Moraš imati neki faktor X, neku karizmu, moraju te ljudi po nečemu prepoznati, a to nema veze s količinom tvog pojavljivanja na ekranu. Mislim da ima nade za novinarstvo i mislim da televizija nikad neće propasti.
Ovo što govore da će društvene mreže pojesti televiziju – neće! Mislim da je jedino novinarstvo koje možeš raditi maksimalno ozbiljno novinarstvo temeljeno na faktima i činjenicama. Recimo, mi u našoj emisiji za svaki slučaj pročitamo sudski spis. Neki ima 200, 300, 500 ili tisuću stranica. Priprema traje nekoliko mjeseci i držiš se toga kao Svetog pisma, kao Biblije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....