Srce nam se raspalo u toj 98. minuti, gledajući sliku iz Leipziga, slušajući glas Marka Šapita svi smo ostali u nevjerici. Može li se ovo dogoditi, je li baš morao taj Mattia Zaccagni biti na tom mjestu i tako vrhunski pogoditi? Ne možeš kriviti nikoga, ali taj trenutak! Rekli bismo da je sve u Hrvatskoj stalo. Pa onda, kao neugodno buđenje iz sna, glas stvarnosti Marka Šapita koji odjavljuje susret i moli režiju...
- Iskreno, nisam imao snage pogledati kompletnu snimku. Vidio jesam u našemu programu onaj kratki sažetak utakmice, kao i video moje reakcije s komentatorskog mjesta. I to je bilo i više nego dovoljno soli na ranu!
Marko Šapit, novinar, komentator i urednik sportske redakcije HRT-a jedno je od onih lica koje se svojim načinom rada već mnogima “uvukao pod kožu”. Iako mnogi govore da slika (pa čak i televizijska) govori tisuću riječi, njegova emocija koju prenosi na gledatelja tu sliku oplemenjuje i podiže na višu razinu. Stoga neka i ne čudi kako smo započeli ovu priču, ako se onaj trenutak nije urezao mnogima u pamćenje, onda nisu baš sportski tipovi. Jer kako ostati ravnodušan na takvo nešto? I ne samo kod ove posljednje utakmice, sjetimo se samo prvenstva u Kataru i onih penala protiv Japana i Brazila, taj ritam, dinamika... Baš se čovjek unese u posao i osjetiš da to nije samo posao.
Katar bez konkurencije
Možete li, sada s malim odmakom, ukratko opisati taj osjećaj, trenutak?
- Ma mislim, na kraju cijele priče to je samo sport, koji sa sobom vuče ogromnu količinu emocija. I kad su one pozitivne, naravno da želite da se ponove i želite ih ponovno proživljavati. Ovako kada su one negativne, tužne i nesretne, htjeli bismo da se što prije zaborave ili da jednostavno nestanu.
U tim prvim trenucima stvarno nije bilo lako, moraš paziti na svaku riječ, moraš odraditi posao do kraja, najaviti PP i slične stvari, a najradije bih sve dao kvragu! I naravno, život ide dalje, daj Bože zdravlja, za drugo ćemo lako, ali uzmu takve situacije puno energije. Ja sam još sutradan bio dobar jer sam morao juriti u Berlin na novi prijenos, ali dan iza sam bio mrtav, baš ono ko prebijen...
Takav je život novinara, onog sportskog ponekad i brži, neizvjestan. Iako bi ga svi idealizirali, oni koji su “umočeni” u taj posao znaju i kako se nositi s emocijama, biti profesionalni, uvijek na usluzi gledateljstvu/čitateljstvu. Ne treba misliti na gorčinu, ima je svugdje, u svakom poslu. No kada se sve zbroji - “sutra je novi dan”. A s tim novim danom i puno lijepih stvari. Evo, možemo odmah okrenuti.
Koji vam je u karijeri bio najemotivniji sportski događaj?
- Zahvaljujući ovome sjajnome poslu bilo ih je već dosta, ali teško da se nešto može uspoređivati s onom utakmicom iz Katara i pobjedom naše reprezentacije nad Brazilom. To je stvarno situacija u kojoj ti samo može biti čast i zadovoljstvo da si tu, prisutan, da možeš biti dio te cijele priče. Volim se sjetiti i zlatne medalje Sare Kolak s Igrama u Riju, jer smo večer prije izgubili četvrtfinale košarke od Srbije i ni do čega mi nije bilo. Još je bilo i neko olujno vrijeme, taj njezin rezultat potpuno neočekivan, stvarno se neka posebna energija mogla osjetiti u zraku. Mene osobno je to spasilo i dalo energije da odradim posao na pravi način.
Je li teško biti objektivan i neutralan prilikom prijenosa neke utakmice, primjerice reprezentacije ili nekog kluba?
- Pa evo vidite i sami, već sam rekao prije da “smo izgubili”. Mislim da je to sasvim normalna stvar da se na neki način identificiraš s tom ekipom, momčadi, pojedincem ili pojedinkom. Rade to ljudi pred ekranima, kako nećemo mi koji smo tu s njima. Određeni “manjak” objektivnosti i neutralnosti, inače osnovu ovoga posla, u takvim situacijama ne treba zamjeriti, iako jasno ne treba pretjerivati.
Što je najstresniji dio posla sportskog novinara?
- Iskreno mislim da se u današnje vrijeme malo pretjeruje s tim pričama oko stresa i pritiska. Ja prije svega volim raditi ovaj posao i baš uživam u njemu. Kada ili ako to više bude, idemo dalje. Do tada treba uživati, ima stresa naravno, i pritiska, ko da je lako doživjet ovo iz Leipziga ili sad u Parizu, kad se nakon nekoliko dana probudiš pa ne znaš je li srijeda ili četvrtak i radiš li plivanje ili vaterpolo ili i jedno i drugo. Moraš pazit na sto detalja, ali opet kažem treba malo i “olabavit” s nekim stvarima.
Kako se pripremate za prijenose? Koliko je to zahtjevno?
- Meni zaista nije. Ja u tom dijelu, same pripreme za prijenos, strašno uživam. Na neki način možda i više negoli u samome prijenosu. Često ljudi pitaju koliko ti treba, ali nema tu neke formule, ovisi o sportu, rangu događaja, fazi natjecanja, itd... Ja uvijek volim sve napraviti na vrijeme i s voljom, u idealnim okolnostima da na dan prijenosa imam samo ono – “ponavljanje majka znanja”. Opet na sportovima poput plivanja ili atletike tako nešto nije moguće, pa se onda, naravno, prilagodiš.
Koji vam je omiljeni sport i zašto?
- Košarka! Sigurno ispred svih. Jednostavno je pratim odmalena, baš mi je ono “legla” i to najviše uživam i pratiti i raditi. Isto tako mislim da se u ovome poslu ništa ne može mjeriti s prijenosom atletike, ovu iz Pariza jedva čekam!
Može li sportski novinar koji se nije bavio nekim sportom biti dobar u poslu?
- Mislim da tu nema nekih pravila. Kao što nema garancije da će neki vrhunski sportaš kasnije biti dobar trener ili analitičar ili sukomentator. Bavljenje sportom sigurno nije naodmet, ali ne mora biti ključno. Moj osobni rekord na 400 metara s preponama je smiješan rezultat, ali jamčim da ću prijenos te utrke u Parizu odraditi na način da to nitko neće primijetiti.
Ne mogu biti svima po volji
Koliko vam to znači i kako uopće reagirate na tuđe komentare, ali i kritike?
- Pohvale primam, kritika me ne zanima! Ha, ha, šalu na stranu, svi mi volimo čuti pozitivne komentare, ali davno mi je Boris Mutić rekao da se pomirim s tim da je ovo posao u kojem ne možeš biti svima po volji. Ne mora meni nitko reći ako sam pogriješio, nekoga nazvao krivim imenom ili nisam isprve prepoznao.
Znam ja to i sam! Al opet u dva sata prijenosa, koliko je važan taj neki mali lapsus? Na kraju cijele priče važno je da mi ljudima ne smetamo. Teško ti možeš popraviti lošu utakmicu, ali bogme onu dobru možeš pokvariti ako nisi na nivou. Zato hvala svima na pohvalama, ali i na kritikama, njih je važno čuti i dobiti, jer koliko god je važno da si svoj, moraš paziti da ne ideš u krivome smjeru.
Često putujete zbog posla. Koliko u tome ima zadovoljstva ili je već polako postalo opterećenje? S kojeg putovanja pamtite najljepše trenutke?
- Ma lijepa su to iskustva, nemamo se što lagati. Međutim, često se dogodi da na onim nekim kratkima ništa ni ne vidiš osim hotela i stadiona ili dvorane. Ova duža pak kriju neke druge zamke i probleme, ali sve je to zapravo dio posla u kojemu je snalažljivost prijeko potrebna. Sada u Njemačkoj, da je Hrvatska prošla dalje bilo bi sasvim drukčije, ovako si, recimo, sam cijelo vrijeme. Zato se ja uvijek veselim Olimpijskim igrama jer to je bez premca najveća svečanost sporta, a uz to ide i sjajno druženje s kolegama. Do sada možda od svih službenih putovanja najbolje uspomene nosim s Europskog prvenstva u košarci u Sloveniji 2013. godine. Bio je dobar rezultat, ekipa s kojom sam tamo boravio je bila sjajna, radili smo na pravi način, i tako...
Mali je vremenski razmak između Eura i Olimpijskih igara, kako ćete ga provesti?
- Da, razmak je nikada manji, osobno imam samo sedam dana odmora, koji zapravo ni neće biti odmor. Dosta stvari treba odraditi između, nažalost najviše administrativne prirode. Ima još i nekih sitnih detalja koje treba doraditi prije odlaska u Pariz, iako to najvećim dijelom kolega Balog kao šef projekta drži pod kontrolom. Jedan dan uzimam za sebe, odnosno za moju Tenu, jer je treba prebaciti kod babe i dida u Makarsku i onda mogu mirne duše dalje.
S obzirom na dinamiku posla, kako se provodi slobodno vrijeme?
- Stvarno se trudim što više vremena posvetiti djeci, posebno nakon ovako dugih putovanja. Ne treba ništa kukat i plakat, ali dok su ovako mali, nedostajem i ja njima i oni meni, pa treba to nadoknaditi. A tako sam i ja naučen, moji roditelji su zaista bili posvećeni bratu i meni pa mogu reći da imam dobre uzore.