Već 66 godina Splitski festival predstavlja jednu od najvažnijih manifestacija u Splitu, te je nezaobilazan dio identiteta grada pod Marjanom.
Ovogodišnje izdanje, koje će se po prvi put održati u rujnu, donosi praizvedbu dalmatinskog jukebox mjuzikla "Galeb i ja“, nastalog prema stihovima Momčila Popadića, Jakše Fiamenga i Tomislava Zuppe, autora čije su pjesme obilježile generacije i ostavile neizbrisiv trag u dalmatinskoj glazbenoj baštini.
Za projekt je zadužen višestruko nagrađivani dvojac: libreto i režiju potpisuje redatelj Ivan Leo Lemo, dok je za koreografiju zadužen redatelj i koreograf Igor Barbarić.
Da interes za projekt postoji, pokazala je i današnja audicija za plesački ansambl na koju se prijavilo čak 65 kandidata, što predstavlja izniman odaziv za splitske prilike. U predstavi će sudjelovati dvanaest glumaca te pet plesača i pet plesačica, a na audiciji smo popričali s Ivanom Leom Lemom i Igorom Barbarićem o nastanku mjuzikla, izazovima te potencijalu splitske plesne scene.
Mjuzikl ‘Galeb i ja‘ nosi naslov jedne od najpoznatijih dalmatinskih pjesama. Jeste li osjećali dodatnu odgovornost kada ste odlučili graditi mjuzikl na stihovima koji za mnoge Dalmatince imaju gotovo kultni status?
Ovo je jedan od najvećih izazova u životu, ne mogu reći da nema treme i straha, ali kad se doda žličica iskustva i žarke želje to se transponira u inspiraciju. Krenuli smo iz velikog divljenja prema bardovima i brendovima našeg pjesništva: Momčila Popadića, Jakše Fiamenga i Tomislava Zuppe. Od Popadića imamo deset pjesama te po pet Fiamengovih i Zuppinih.
Kao što znaju vaši čitatelji, u jukebox mjuziklu pjesme su rekontekstualizirane. Dakle, napravila se priča u kojoj pjesme sjedaju u odnose između likova i unutarnja stanja likova, na neki drugi način od onog od kojeg su pjesme smišljene, a da se nijedan stih ne promjeni. Naslovna pjesma je ‘Galeb i ja‘, s time da je naš galeb nešto, to jest netko drugi i drukčiji nego što je izvorno u pjesmi, ali naravno s najvećim poštovanjem prema pjesmi. Priča se događa danas, vezana je uz dva ljeta, ovo sadašnje i ljeto 1975. godine, kad je pjesma praizvedena na Splitskom festivalu.
Recimo ovako da ne otkrijem neke fabularne prevrate događa se u grotlu našeg prenategnutog masovnog turizma. Likovi su oni koje često zaboravimo i koji veslaju u tom potpalublju turizma. To su sobarice, konobari, recepcioneri, nosači, direktori hotela... Gledamo kako oni ovo sve pridržavaju, preživljavaju, podržavaju i održavaju ne bi li naš bruto nacionalni brod sretno plovio prema horizontima prosperiteta.
Postoji li pjesma koja vam je bila posebno zahtjevna za uklapanje u dramaturgiju predstave?
- Odgovornost je velika, jer je riječ o tri pjesnika koji su u rangu Ujevića, Šimića, Matoša i naših najvećih pjesnika. Napamet ću vam reći, ali mislim da Zuppa ima osamdesetak pjesama, Popadić sedamdesetak, a Jakša Fiamengo sto šezdeset i nešto...
Detaljno sam proučavao sva tri opusa. Proučavao sam ih usporedno, jer krećemo sa sve tri strane, koje će se sresti. To je čast, a imamo i vrsnu plejadu glumaca, pjevača i plesača iz regije. S jedne strane ide priča, a s druge idu pjesme sa svojim sadržajem jer ovo je prvenstveno omaž tim trima pjesnicima. U jednom trenutku mi je sve počelo sjedati...
Osim velikih hitova koje svi znamo i koji su naša identitetska baza, u kojima svakog desetljeća osvježavamo tko smo i po čemu smo mi - mi, posebna strast mi je bila otkriti neke podjednako velike pjesme, a koje su publici manje poznate. Čut ćete i neke stvari koje sam, barem ja, manje poznavao ili ih uopće nisam poznavao, a ni ljudi koje sam anketirao. Bit će to novi pogled na stare vrijednosti, u smislu održavanja onog najljepšeg i najvažnijeg u našoj identitetskoj bazi što polako blijedi i gubi se u ovim digitalnim nevremenima.
Pjesma koja mi je bila posebno izazovna je bila ‘Pisma iz hotela‘, jedna manje poznata stvar koju je sedamdesetih izvodila Meri Cetinić. Jako mi je draga i u njoj sam se osobno pronašao kao čovjek koji zbog prirode posla tijekom godine živi u raznim gradovima i radi u više različitih kazališta. Naravno, pronalazim se i u pjesmi "Skitnica“ i onom stihu: "Više volim vjetar nego mirnu luku“.
Na audiciju se prijavilo 65 ljudi, što je ozbiljna brojka za Split. Jeste li iznenađeni ovolikim odazivom?
- Prije nekoliko godina, baš na Splitskom festivalu, draga kolegica Lori Vitaljić i ja radili smo projekt zvan "Prokurative plešu". Tad smo prošli, pozvali, skupili sve splitske plesne klubove.Tada sam vidio koliko je jaka, moćna, raznovrsna, razgranata splitska plesna scena.
Za sve ljubitelje sporta koji su ovih dana aktivni, to vam je kao sport, samo još i lijepo, ima smisla i smješteno je u neku priču. Sport daje na štitnjaču i žuč, ples gađa u srce. Nisam se iznenadio da se ovoliko predivnih mladih ljudi prijavilo, baš mi je drago da će Igor Barberić, koji dosad nije radio u Splitu, vidjet koliko je jaka splitska plesna scena.
A kako na cijelu priču gleda koreograf Igor Barberić, doznali smo u nastavku razgovora.
Što vas je osobno najviše privuklo projektu „Galeb i ja“ i kako planirate spojiti svoje bogato broadwaysko iskustvo s dalmatinskim identitetom ove predstave?
- Zapravo, tema mi se činila jako zgodna, a dodajte k tome da nisam nikada radio u Splitu. Sve skupa se pokazalo kao savršena prilika, i to još pred kraj ljeta. Pa što ćeš bolje?
Rekli ste da u prvom krugu nastojite biti što brži i efikasniji. Kakvi ste zapravo kad vodite audiciju i što prvo primijetite čim netko stane pred vas?
- To je relativno lako, čovjek vrlo brzo vidi ono što treba. Kada je mjuzikl originalan, kada nije licenciran, kad nije nešto što već postoji već se radi ispočetka, onda zapravo stvaramo mjuzikl i priču kao i koreografski efekt. Što imaš bolje plesače, odnosno što su oni bolji tehnički i kao performeri i kao glumci, imaš više instrumenata za emocije. Na audiciji je upravo to najvažnije, to se može vidjeti u sekvenci od pola minute.
Jeste li iznenađeni brojkom prijavljenih?
- Ja sam uvijek onaj koji misli: ‘Pa možda nitko neće doći...‘. Pustili smo poziv za audiciju i ugodno se iznenadili, veselim se vidjeti što se sve nudi.
Može li vas na ovakvoj audiciji osvojiti netko tko možda nije tehnički najbolji u plesu ili pjevanju, ali ima ‘ono nešto‘, tu scensku karizmu?
- Dapače, karizma je jako važna! To je ono što proda predstavu. Ima plesača koji imaju manje tehnike, ali imaju predispozicije za lako skrivanje tog ‘nedostatka‘.
Jedno je sigurno, uz ovakvu energiju, stihove i rekordan odaziv mladih talenata, ovo bi mogla biti izvedba za pamćenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....