S 10 je svirao je harmoniku turistima, pa dosegnuo svjetski vrh: nestvarna životna priča glazbenika koji stiže u Split

Kada je kao osmogodišnjak u prijateljevoj konobi ugledao malu klavijaturu i čuo kako prijatelj na njoj svira country pjesmu “Oj, Suzana”, Zvjezdan Ružić odlučio je da želi postati pijanist. Klavir tada nije imao pa je njegov glazbeni put počeo na majčinoj harmonici. Već s deset godina svirao je turistima na izletničkom brodu, a sve što bi zaradio ulagao je u instrumente, klavijature, razglas i privatne satove klavira.

Nije pohađao glazbenu školu, nego je učio na privatnim satovima. Klavir je ozbiljno počeo učiti tek sa 16 godina, a samo tri godine poslije iz prve je upisao studij jazz- klavira u Austriji. Danas je peterostruki dobitnik Porina za autorske albume i šesterostruki dobitnik nagrade Status za najboljeg pijanistu u Hrvatskoj, ekskluzivni Yamaha umjetnik koji je nastupao diljem Europe, SAD- a, Kine, Japana, Australije i Novog Zelanda. Surađivao je s 2Cellosima, Jazz orkestrom HRT-a, Josipom Lisac, Massimom Savićem, Matijom Dedićem, Harlem Gospel Choirom i drugim velikim imenima.

Nakon gotovo triju godina stvaralačke tišine Ružić je snimio “A Storm in a Teacup”, album od 33 instrumentalne skladbe koje opisuje kao glazbu za film svojega života, ali i soundtrack za film koji tek treba nastati.

Veliku hrvatsku turneju započet će 26. rujna u 20 sati u Malom amfiteatru Multimedijalnog kulturnog centra u Splitu. Program “A Storm in a Teacup - Piano Reflections” donosi najintimniju verziju albuma. Ružić će na pozornici biti sam za klavirom, ali uz filmski ekran, kamere, projekcije, rasvjetu i poruke koje prate skladbe.

Split je čekao šest godina

Splitskim koncertom otvarate novu turneju. Zašto ste izabrali upravo Split?

- U Splitu posebno pamtim svoj koncert 2020. godine, kada sam ovdje nastupio nekoliko dana nakon suradnje s Josipom Lisac na inauguraciji predsjednika Milanovića. Sjećam se da sam tada došao do mikrofona i rekao: “Danas nećemo izvoditi himnu.” Tu večer smo se smijali do suza, neka neopisiva energija je bila u zraku.. I baš mi se urezala ta večer i to prihvaćanje od strane splitske publike. Splitska publika od tada mi često piše i pita kada ću ponovno doći. Osjetio sam potrebu da nova turneja počne upravo u Dalmaciji, pa 26. rujna krećemo iz Malog amfiteatra Multimedijalnog kulturnog centra u Splitu.

Što publiku očekuje na koncertu “A Storm in a Teacup - Piano Reflections”?

- “Piano Reflections” najintimnija je i najogoljenija verzija ove glazbe. Skladbe su upravo tako nastale u Londonu: za klavirom, dok sam ih jednu za drugom snimao na mobitelu. Poslije sam u studiju Yamaha Music Europe u Beču snimio klavir, a u trima katedralama crkvene orgulje, orkestralne udaraljke, harmoniku, zborske dionice i druge instrumente. Nastala je simfonija od gotovo tisuću zvučnih kanala, miksana u Londonu i masterirana u Los Angelesu. Ipak, esencija je ostala u golom zvuku klavira.

Nakon velikih koncerata u Opatiji i Lisinskom ljudi su me pitali hoće li biti večeri na kojima ću svirati sam. U Splitu i Šibeniku zato izvodim “Piano Reflections”, dok će u Zadru biti puna orkestralna izvedba. U Splitu ću biti sam za klavirom, ali imat ćemo ekran, kamere, rasvjetu i tekstove koji otkrivaju moj unutarnji dijalog. Publika će slušati koncert i istodobno gledati film, ali ne film o meni, nego film vlastitoga života.

Od harmonike na turističkom brodu do najvećih pozornica

Kada se rodila Vaša ljubav prema glazbi i klaviru?

- Glazba je uvijek bila prisutna u našoj kući. Mama je kao djevojčica svirala crvenu harmoniku Royal Standard koju joj je poklonio moj pokojni nono, a tata ju je znao uzeti na druženjima i odsvirati pjesme poput “Plovi barka” i “Duboko je more”. Volio je ploče i kao mladić čak je kod kuće napravio disko-kuglu. Kada mi je bilo osam ili devet godina, prijatelj iz razreda pozvao me u konobu i na maloj klavijaturi odsvirao onu country pjesmicu “Oj, Suzana”. Ne znam objasniti što se dogodilo, ali vratio sam se kući i rekao da želim postati pijanist. Kako tada nismo mogli kupiti klavir, roditelji su predložili da počnem svirati harmoniku koju smo već imali. Krenuo sam kod susjede na satove harmonike i ostalo je povijest.

Već s deset godina svirali ste turistima na brodu. Kako je izgledalo takvo djetinjstvo?

- Na brodu sam provodio cijele dane. Kada nisam svirao, pomagao bih, konobario ili pripremao salatu za ručak za 60 -120 ljudi koliko smo dnevno imali na izletu. Tako sam vrlo rano stekao radne navike. Sve što sam zaradio ulagao sam u glazbu. Kupovao sam instrumente i klavijature, osnovao svoj prvi bend, nabavio razglas, dogovarao svirke već s 11 godina.. Tako je ostalo i danas. Ozbiljni ljudi kupuju automobile i stanove, a ja ulažem u glazbu. U ovaj sam album uložio iznos koji ne želim ni izgovoriti jer biste mi vjerojatno rekli da sam lud. Na turističkom brodu svirao sam do sedamnaeste godine. Upoznao sam mnogo ljudi i stekao veliko iskustvo, ali dok sam razvlačio harmoniku, cijelo sam vrijeme sanjao da ću jednoga dana biti pijanist.

Niste završili osnovnu ni srednju glazbenu školu. Kako ste samo tri godine nakon početka ozbiljnog učenja klavira uspjeli upisati akademiju?

- Imao sam nevjerojatnu podršku roditelja. Tata me već s 11 ili 12 godina vodio svojem prijatelju, ozbiljnom glazbeniku, da me uči programirati zvukove za sintesajzer. Učio sam na privatnim satovima i moj put nije bio standardan. Sa 16 ili 17 godina rekao sam sebi da neću propustiti taj vlak. Klavir sam ozbiljno počeo učiti sa 16, a već s 19 iz prvog sam pokušaja upisao Kärntner Landeskonservatorium u Klagenfurtu, u Austriji. Studirao sam šest ili sedam godina jer mi je bilo lijepo, a ne zato što mi nije išlo. Profesor Rob Bargad iz New Yorka na kraju mi je rekao da moram diplomirati jer zbog mene nema mjesta za nove studente, a poslije je priznao da je to možda jedna od najboljih obrana diploma i diplomskih koncerata koje je ikad imao. Nisam zabušavao, jednostavno nisam vidio zašto bih žurio u odrasli svijet. I danas stalno učim, istražujem.. Takav mi je duh.

Koje su bile najveće prekretnice na putu od dječaka s harmonikom do višestruko nagrađivanog pijanista?

- Prva velika potvrda bila je kada sam već s 19 godina svirao na najvećim hrvatskim pozornicama s najboljim glazbenicima u zemlji, a oni su mi govorili: “Kako ti sviraš!” Ubrzo je stigla i prva nagrada za najboljeg pijanista. S 18 godina sam nastupio s riječkom grupom ‘Rivers’ na ozbiljnom Jazz Festivalu u Cardiffu u Velikoj Britaniji. Zatim su došli nastupi u Europi i Americi, Schoenberg Hall na UCLA-u, pet Porina, dvije velike kineske turneje gdje sam nastupao u dvoranama s nekoliko tisuća ljudi u publici sa svojom autorskom glazbom.. Najavljivao na kineski jezik skladbe.. Zatim velika turneja s 2Cellosima koja me odvela u Japan, Australiju i Novi Zeland.

Ipak, moj je najveći uspjeh to što danas putujem i izvodim vlastitu glazbu, a ljudi dolaze na koncerte kako bi čuli upravo moje skladbe. Između priznanja struke i publike biram publiku jer ona bira srcem. Tu nema trikova: ili daješ cijeloga sebe ili to nije to. Publika vidi samo vrh sante leda. Iza njega je mnogo rada, odricanja i neizvjesnosti. Posebno je teško u vremenu blještavila, kada je put prema dubini i autentičnosti dulji. Ali meni je takav put draži. Najteže je ne izgubiti vjeru i ostati na trnovitom putu na kojemu nema garancije.

Tri godine tišine i pitanje koje ga proganjalo

Gotovo tri godine niste imali stvaralačku inspiraciju. Jeste li se bojali da se glazba više neće vratiti?

- Jesam. Na albumu postoji skladba “Was That All?”, odnosno “Je li to bilo sve?”. Ljudi često plaču kada je čuju, a plakali su i pojedini članovi mojega sastava na probi. U njoj je sadržano upravo to pitanje: je li ovo bilo sve? Inspiraciju ne možeš prisiliti. U tim trenucima osjećaš se kao da si nasred oceana, a oko tebe je sve crno.

Ne znam biti napola. Materijalno, duhovno i životno dajem sve glazbi. Tijekom ove turneje surađivat ću s više od 150 glazbenika, uključujući zborove iz različitih gradova. To je golem pothvat, ali kod mene nema stajanja. Sve što radim, radim isključivo iz svoje vizije, slijedim srce. Nema tu pobjednika, osim onog nad samim sobom i svojim strahovima. To je najveća pobjeda za mene.

Kako je nakon te tišine nastao album “A Storm in a Teacup”?

- Album je došao kao dar od Boga. Nakon nekoliko godina bez inspiracije, jednoga se popodneva u Londonu dogodilo nešto što mogu opisati samo kao otvaranje portala s neba. Skladbe su dolazile jedna za drugom, a ja sam ih snimao na mobitelu i zapisivao naslove. Sjećam se tog osjećaja, bojao sam se ustati s klavira, da se ne zatvori taj portal... Zbog toga sam kasnije album odlučio snimati u crkvama. Pomislio sam: “Bože, kada si mi već dao ovu glazbu, idem u Tvoju kuću.” Nikada prije nisam snimao u crkvama, ali pustio sam kontrolu i krenuo se igrati poput djeteta, slijedeći unutarnji glas. Naziv albuma opisuje moju unutarnju oluju. Dok si usred nje, čini ti se da si izgubljen u oceanu. Kada je preživiš i pogledaš izdaleka, shvatiš da je to bila samo jedna mala oluja u šalici čaja.

Kamion instrumenata i film vlastitog života

Na albumu ste sami odsvirali sve instrumente, uključujući one koje prije niste znali svirati. Kako je to izgledalo?

- Rekao sam sebi: sve ili ništa. Naručio sam cijeli kamion orkestralnih instrumenata - timpane, gongove, marimbu, vibrafon i brojne udaraljke. Kada je sve stiglo u crkvu, tonski snimatelj Marin Kereša pitao me kako ćemo ih ugoditi. Rekao sam mu da ne znam jer ih nikada nisam svirao uživo. Poznavao sam ih kao skladatelj, ali nisam znao kako ih postaviti i naštimati. Gledao sam YouTube tutorijale, a kada me Marin pitao trebam li najprije vježbati, rekao sam: “Ne, samo snimaj. Glazba će mi dati odgovor.” Tako je i bilo.

Tako smo snimali instrument po instrument, zatim odlazili u druge katedrale snimati crkvene orgulje. U jednom trenutku računalo više nije moglo primiti materijal jer smo došli do tisuću zvučnih traka. Album smo analogno miksali u londonskom Westpoint studiju u kojemu su radili Adele i Kanye West. Doka Kaitner i ja proveli smo desetak dana i noći radeći na miksu, a mastering je napravio Robert Vosgien u Capitol Studiosu u Los Angelesu, poznat po radu s Queenom i Davidom Bowiejem. Dao sam sve što sam imao, financijski i duhovno. Novac je nestajao, ali radost je bila sve veća. Najvažnije je bilo pobijediti vlastiti ego i odustati od potpune kontrole. Igrao sam se poput djeteta i vjerovao intuiciji. To je najveći pomak u mojoj karijeri.

Album opisujete kao glazbu za film koji tek treba biti snimljen. Kakve prizore vidite dok ga izvodite?

- To je film moga života, odnosno glazba za film koji tek treba biti snimljen. Evo, tražim redatelja! Svaka od 33 skladbe ima svoju priču. “Keep Moving” nastala je prema riječima mojega londonskog trenera u teretani koji je stalno ponavljao: “Keep moving.” Što god se događalo, nastavi dalje jer te možda upravo iza uspona, koji te lomi, čeka ono što toliko željno isčekuješ.

“Under Big Ben’s Chime” povezana je s bivšom djevojkom i našim vožnjama biciklom kroz London. Zaustavili bismo se pokraj Westminsterske palače, podijelili kavu i kolač i posijali toliko zajedničkih snova, dok su preko puta odzvanjala zvona Big Bena. U toj skladbi zapisano je toliko emocija... Baš puno. “Through My Eyes” napisao sam za mog oca Albertina, s kojim sam definitivno proveo najviše vremena u svom djetinjstvu.. On je elektroničar, pa mi je sve kablove za band uvijek lemio, popravljao opremu, stvarao sve što sam zamislio.. Za toliko toga mi je bio nevjerojatan oslonac i podrška.. Čovjek sa zlatim rukama i velikim srcem.

A “Rider of Silence” posvećena je Massimu Saviću. Bio sam mu gost na posljednjem koncertu u Areni, gdje me najavio kao “Jahača tišine”. Posebno ću pamtiti njegove riječi prilikom poziva, a da nisam niti znao da je teško bolestan.. Rekao je: “Mukica, želim ti se zahvaliti za sve lijepo što si mi sa svojom glazbom u život donio, a bojim se da ti više od ovoga neću moći dati..”. Nisam tada shvaćao, da to će biti naš posljednji susret.. Ja na koncertu proživljavam svoj film, ali želim da svatko u publici vidi vlastiti. Slušat ćemo isto, ali doživjeti različito. Sve su naše oluje slične i svi smo mnogo povezaniji nego što mislimo.

Predrasude i snobizam

Postoji li u vremenu kratkih videa i brzih hitova dovoljno publike za takvu glazbu?

- Koncerti na Velikoj ljetnoj pozornici u Opatiji i u Velikom Lisinskom pokazali su da takve publike ima mnogo. Često čujemo kako netko tko sluša zabavnu glazbu ne može uživati na mojem koncertu. To su predrasude i snobizam koji ne volim. Vjerujem da je glazba ili dobra ili loša. Moj je put počeo s harmonikom, brodom, svadbama, maškarama, maturalnim zabavama i klubovima. Prošao sam sve i zato ne vjerujem u podjele. Ljudi su sve željniji introspekcije i nečega stvarnog. Blještavilom ih možete privući nakratko, ali ono što ih zadržava je nešto stvarno i duboko. Moj prijatelj Luko Paljetak nije stvarao radi kratkotrajnog bljeska, nego je ostavio djela koja će trajati. To je put kojim jedino želim ići.

Surađivali ste s velikim imenima. Možete li izdvojiti najdražu suradnju?

- Važno mi je da svaki susret bude autentičan, zato svaku suradnju mogu izdvojiti kao posebnu. Surađivao sam s 2Cellos, njujorškim Harlem Gospel Choir-om, Josipom Lisac, Massimom Savićem, Lukom Paljetkom, fra Ivom Kramarom, Matijom Dedićem, Vlatkom Stefanovskim, Neli Andreevom. Nažalost, neki više nisu s nama. Za mene suradnja nije broj ni stavka u biografiji. Ona je duhovni susret, razmjena iskustva, ljubavi i energije te uspomena na taj poseban susret duša u ovom ludom svemiru...

Uoči koncerta u Splitu, što poručujete splitskoj publici i onima koji vas još nisu imali prilike slušati?

- Bit će mi neopisivo drago zbog svih koji osjete poziv duše da 26. rujna budu sa mnom u Malom amfiteatru Doma mladih. Ne vjerujem u nagovaranje. Takav poziv osjetiš ili ne osjetiš. Onima koji dođu dat ću se ogoljenije, neposrednije i iskrenije nego ikada, kroz glazbu i poruke na ekranu, uz bogatu produkciju koja će moju glazbu pratiti. Koncert će trajati oko sat i petnaest ili sat i dvadeset minuta, možda i malo dulje. Na pozornici ćemo biti samo klavir i ja. Mislim da je svijet umoran od blještavila i nagovaranja. Ili nešto osjetiš i dođeš - ili ne. Nema između, zaključuje Ružić za kraj.