Kad se najavljuje neki koncert, onda se zna kazati i da će tu i tu, evo recimo na solinskoj Gradini, tada i tada, evo recimo ovoga petka, 16. srpnja, gostovati neki bend. Evo, recimo, Kries.
I sve je tu točno, osim da Kries gostuje na Gradini. To se teško može reći, jer su Mojmir Novaković i članovi Kriesa na Gradini, kako bi se reklo, kod kuće. Na svom terenu. Mitska ljetna pozornica gotovo dva desetljeća bila je dom Ethnoambient festivalu, na kojem je Kries bio kućni bend. Zbog čije su glazbene magije mnogi tempirali i svoje godišnje odmore. Ethnoambienta više nema, ali s Mojmirom pričamo – o novom koncertu.
- Kako prošle godine zbog korone nije ničega bilo, opet smo na Gradini, a ona je najbolji koncertni prostor koji postoji u cijeloj srednjoj Dalmaciji. Ljudi to znaju.
- Kako se stanka zbog epidemije odrazila na aktivnosti Kriesa?
- Mi smo prošle godine imali jedan jedini koncert, u Kaštelima. I zato mogu reći da će ovo sada biti poprilično dobar koncert! Puno je prošlo od naše zadnje svirke i imamo puno toga za ispričati, i mi, jedni drugima na samoj bini, a onda i gledateljima.
- Niste stigli uvježbati neku novu pjesmu?
- Ta korona je toliko razdrmala stvari... Taman kad je počela epidemija, mi smo se trebali okupiti za rad na novim pjesmama. I onda je stupila na snagu zabrana kretanja između županija i nismo se mogli okupiti, jer nas ima odasvuda. Dosta nas je u bendu je u međuvremeno našlo posao, ja sam dio vremena u Engleskoj, tako da je postalo kompliciranije isplanirati okupljanje.
- Publika je već navikla da albume izdajete zapravo poprilično rijetko; od posljednjeg, bio je to album "Selo na okuke", prošle su četiri godine?
- ... A album prije toga smo objavili 2008. godine! Mene je, iskreno, jedno vrijeme brinula ta situacija, jer sam jedno vrijeme imao pritisak da bi trebali češće izdavati albume ali to me više ne brine. To je samo pritisak navika zastarjele diskografske industrije. Previše bendova je izdalo albume koji bi bilo bolje da nikada nisu snimljeni, samo iz “navike” da se mora izdati novi materijal. Meni je sad svaka izvedba nova priča. Uostalom, iste svete pjesme i napjevi u narodu su se pjevali stoljećima.
Teško je protumačiti, je li važnija pjesma, ili izvedba. Postoje ti momenti na koncertu koji se dogode, i koji su neponovljivi. Oni ovise i o publici i mjestu na kojem sviraš, ali i o organizatoru. To uvjetuje i pristup publike. A svaki je koncert druga priča... Ili ima energije ili nema! Meni fale koncerti, kao i našoj publici.
- To je kod Kriesa posebno važno pošto u vašim pjesmama ima dosta arhetipskih elemenata koje na sceni oživljavate, što često izaziva nepredvidive reakcije publike?
- Naila Ceribašić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu mi je jednom rekla - Zašto vi ovdje dolazite i uzimate narodne napjeve, jeste li svjesni da i Let3 isto koristi elemente narodnih melodija? Rekoh, da, ali oni vjerojatno toga nisu svjesni. A mi to svjesno, namjerno radimo. U tome je razlika. Isto tako ima ljudi koji se danas trude napraviti nekakvu world-music ploču, samo ne shvaćaju da i dalje rade glazbu koja je talijanska kancona i Splitski festival. Isto kao i klape koje ustvari rade Splitski festival, na kojem su i odrasli.
Mi smo slušali alternativni rock, znao sam s pokojnim Darkom Glavanom svojedobno raspravljati o rocku, ali sam isto tako proveo 3-4 godine ne slušajući ništa drugo osim snimki iz arhive Instituta za Etnologiju i Folkloristiku.
To je nezamjenjivo iskustvo. I onda smo narodne pjesme uzeli kao vrstu iskaza. Laibach i Neue Slowenische Kunst su za mene uveli konceptualnu umjetnost u rock. Mi namjerno pjevamo narodne pjesme, pa se ti misli zašto!
To je vrsta iskaza, postoji hrvatski nacionalizam koji se busa svojim hrvatstvom, samo što ne zna da su pjesme koje mi izvodimo starije i od hrvatske države i od naroda u političkom smislu! Prije nego što smo se zvali Hrvatima, pjevali smo te pjesme...
- I evo nas opet kod pitanja identiteta, koje se naprosto nameće vezano uz glazbu kakvu stvarate. Za nekoga je identitet izvor nesigurnosti, pa ta tema izaziva potrebu da se ograde od ostatka svijeta i tuđih utjecaja, dok kod nekih drugih znači da sa sviješću tko si možeš bez kompleksa upijati i kulture drugih? Nekima je to, opet, nebitno pitanje...
- Identitet je, pogotovo na ovim našim prostorima, vrlo slojevita stvar. Po meni, identitet je jedan od najvećih izazova suvremene Europe i postmoderne (koje je i izrodila ideju o njoj). Pitanje identiteta, nacionalnih, rodnih, itd., nije dovoljno stavljeno na tepih, moderna se sa tim nije znala nositi. Za mene Lyotard-ova rečenica koja ide otprilike “Consensus je postala zastarjela forma ali pravednost nije. Na nama je pronaći teoriju i praksu pravednosti koja nije vezana za teoriju i praksu Consensus-a” ocrtava osovu Post-moderne. Zato vjerujem da nije moguć “dogovor” oko identiteta, nego samo naklon ka pravednosti. Boris Maruna je na tu temu lijepo kazao: "Hrvati mi idu ne jetra!". Ali on to kaže jer je cijeli njegov opus, definitivno postmoderni, bio pitanje identiteta. On se cijelo vrijeme zapravo pita: Što znači to što sam ja Hrvat? On sam mi je to opisao rekavši: "Kad sam se vratio u svoje selo, nakon svih godina izbivanja, vidi me baba koja me nije vidjela godinama, i kaže 'Vidi ga, isti si ka i tvoj pokojni ćaća!'. Dakle, ne možeš pobjeći od nekih stvari. Umjetnost manipulira tim identitetom. Ako netko tko pjeva rock misli da ne sudjeluje u tom manipuliranju identitetom, isto kao i onaj koji pjeva "Ustani bane", vara se! Ja na pitanje identiteta odgovaram na svoj način - istraživanjem što to kulturološki znači. Možda si umišljam, ali mislim da je u tome jedna od najvećih kvaliteta naših koncerata: što ljudi shvaćaju da se tu dubinski radi o tome – tko sam ja, sa svim što jesam? Na našim koncertima ima svih tih elemenata, iako ih nismo izrekli niti definirali. To je varijacija na temu da moraš znati odakle dolaziš da bi znao kamo ideš.
- Što kažete na novu podjelu publike – na cijepljene i necijepljene, vidite li to kao otegotnu okolnost? Mnogi koncerti se zbog mjera otkazuju?
- Ovaj bend je sastavljen od ljudi koji su se cijepili, kao recimo ja, a ima i “antivaksera”, što ja apsolutno poštujem. Mi idemo napravit koncert, mjere će se poštivati i koncert će biti odličan. Znate onu uzrečicu, bolje da te Turčin sabljom ganja, nego Švabo perom! To je ono što imam kazati o zakonskim mjerama...
- Pandemija je s "lockdownom" bila nametnula pitanje samodostatnosti, od ekonomije pa nadalje. Ljudi su se naizgled okrenuli sebi i korijenima. Ali otvaranjem shopping centara, prošlo nas je i opet smo se vratili konzumerističkim navikama?
- U mom selu se hrana nije nikad ni prodavala, nego se nahranjivalo ljude. Ljudi su u Zagori dijelili hranu jer su živjeli u neimaštini. Hrana je za jelo, ne za prodavati.
U Engleskoj se, primjerice, prodaje skoro isključivo govedina iz njihove proizvodnje. To je posljedica pojave "kravljeg ludila" a dovelo je do toga da puno ljudi ima male, održive proizvodne sisteme do kojih mogu živjeti. Mi nismo dosegnuli taj stadij malih biznisa, ali doći će i to. Pre dugo smo imali socijalizam po uzoru na velike ruske sovkhoze i nasilnu industrijalizaciju poljoprivrede, a budućnost je u malim zadrugama, da se ljudi udruže i onda plasiraju kvalitetne proizvode. Ja sam spreman platiti kvalitetu. Pa svi znamo razliku između lošeg i dobrog pršuta!
- Nekada si odlazio na zagrebački Institut za etnologiju i folkloristiku, proučavao i upijao narodne napjeve: što te u zadnje vrijeme intrigira? Kako odabireš pjesme koje obrađujete i nadograđujete?
- Toliko smo stvari čuli da je više stvar u tome kako ćemo mi kao bend odrasti u tome. Kad je riječ o CD-ovima, imam ih valjda 500 s narodnim napjevima. I svakog sam preslušao barem po 20 puta. Ali radi se o tome što ja imam za reći s tim napjevima, a onda i svaki pojedini član Kriesa, od Konrada, Erola, Kreše, Andora, Ivana i Ive pa do Božanića koji će to na kraju smiksat!