Ime Matije Vuice poznato je svima, premda je javnu karijeru započela kao glazbenica u 80-ima, a u 90-ima snimila pjesme koje su postali i ostali hitovi, poput dueta s Vinkom Cocom "Ljubi me strasno" ili "Linđa", nacionalnu slavu stekla je kao iznimno talentirana i uspješna modna dizajnerica.
Ime njezinog partnera, prerano preminulog Jurice Popovića, jako je dobro poznato, pak, prvenstveno poklonicima i strastvenim pratiteljima glazbene scene 80-ih.
U 80-ima su, naime, crnokosa Matija i plavokosi Jurica krenuli u glazbenu avanturu kroz bend "Trotakt projekt", koji je iznjedrio dva velika hita, sjajne pjesme "Zaplešimo" i "Rolana", koje su brzo stekle naklonost javnosti, publike i kritike.
"Sastav u njegovoj pretpovijesti karakteriziraju tri vrlo bitne činjenice, a to je velika naklonost publike i glazbene kritike, odana podrška rock slušateljstva i gotovo potpuni izostanak snimljenog zapisa", navodi se o bendu na Wikipediji.
No fotoisječci koji čine videospot za pjesmu svjedoče koliko su Matija, Jurica i ekipa, koju su još činili i Jašar Murtezani (bas-gitara), Anri Leontenko (bubnjevi), Zlatko Volarević (klavijature) i Blažko Mijić (gitara) izgledali i svirali svjetski, nimalo ne zaostajući za aktualnim trendovima na britanskoj sceni, primjerice.
Prijavljuju se na natječaj za sudjelovanje na YURM-u (Jugoslavenski Rock Moment - festival najboljih novih sastava u bivšoj državi), te šalju kazetu s pjesmama koje će im kasnije osigurati plasman u finale 1981. godine.
Svojim nastupom u zagrebačkom Lapidariju oduševili su publiku i pobijedili. Koncert su nadopunili revijom modela Matije Vuice i projekcijom slajdova. Pobjeda u finalu omogućila im je da na istoj manifestaciji nastupe i sljedeće godine kao specijalni gosti.
No devedesete su donijele promjene, u državi, društvu, na glazbenoj sceni. "Trotakt projekt" 1990. mijenja naziv u "Gracia", nastavljaju glazbeno djelovati kao trio i iste godine objavljuju svoj prvi istoimeni studijski album, te započinju novu fazu karijere.
Trideset godina poslije svog prvog javnog nastupa i uspjeha, "Trotakt projekt" se okupio kako bi promovirao audio/video box R.I.P. (Repriza izgubljene priče), objavljen u izdanju Croatia Recordsa, koji sadrži nikad objavljeni album iz 1983., kao i ostale neobjavljene audio snimke te rijetke video zapise grupe koje je radio tadašnji njihov pridruženi član Šime Strikoman.
Preslagivanje života
Jurica Popović je, pak, ove godine objavio autorski album "Preslagivanje", komentirajući kako se "život počeo sam od sebe preslagivati".
O Juričinu albumu je glazbeni kritičar Boro Kokan ovako napisao:
"Da mi je netko rekao, početkom osamdesetih, da ću više od četiri desetljeća kasnije pisati o novim audio/vizualnim uradcima jednog momka iz tamo nekog Metkovića, Boga mi, mislio bih da je pretjerao s proizvodima tvornice Badel.
Ne bih rekao da se ta misao vodila predmnijevanjem da ćemo i on i ja puno prije odozdo gledati kako raste trava, nego, jednostavno, tko bi imao energije da kreira u kontinuitetu skoro pola stoljeća i da se žilavo opire zloćudnim vjetrovima ove naše glazbene scene...".
Takav je bio Jurica.
