Jedna od pjesama Tome Zdravkovića koju fanovi posebno obožavaju je "Tužno ljeto" iz 1982. godine. Pjesma uistinu jest tužna, a Instagram profil posvećen životu i djelu nezaboravnog pjevača, o kojemu je snimljen biografski film koji je mjesecima punio kinodvorane diljem regije, objavio je isječak iz njegova starog intervjua, u kojem je govorio upravo o priči koja se krije iza te pjesme.
"Moja je mladost bila vrlo teška. Već s petnaest godina pjevao sam u kavani. A to je težak, grub i surov život. Tamo se jede, pije, psuje...
O svojoj prvoj ljubavi ne mogu govoriti drukčije nego onako kako se doista dogodila. Nakon završetka osnovne škole, s četrnaest godina, došao sam iz Pečenjevca u Leskovac. Upisao sam Tekstilnu školu i zainteresirao se za glumu, počeo sam glumiti u predstavi ‘Zona Zamfirova‘. Glumio sam u leskovačkom Narodnom kazalištu i ondje se dogodilo nešto što ću nositi sa sobom cijeloga života.
Moji su prijatelji nastupali u školskim dramskim skupinama, a ja u profesionalnom kazalištu. Družio sam se s glumcima i glumicama, a to je u svakom gradu poseban krug ljudi. Popularni su i poznati. Prolaznici se okreću za njima, ljudi dolaze na predstave upravo zbog njih. Ja sam glumcima pjevao, već sam tada dobro pjevao, a oni su me rado primali u svoje društvo.
Tada sam se zaljubio u kćer kazališnog domara. Budući da nisam imao stan, spavao sam u glumačkoj garderobi. Potajno, naravno. Njezin me je otac neprestano progonio i tjerao iz garderobe. Vjerojatno je slutio da mi se sviđa njegova kći. Bio je iznimno strog. Ipak, volio sam ga, jer sam volio njegovu kćer. Dolazila je i donosila mu hranu i, kada sam je prvi put ugledao, učinilo mi se kao da je svijet zablistao.
To je trajalo više od dvije godine. Ta je moja zaljubljenost bila lijepa, upravo zato što je ostala samo slutnja. Čista i neponovljiva. U tim se godinama ne voli razumom, niti zato što čovjek zna kako se voli, nego zato što osjećaji još nisu dotaknuti grubošću života, jer imaš te godine.
Nikada je poslije više nisam vidio, ta je ljubav ostala sadržana u pogledu, maštanju, susretima i potajno podignutoj ruci u znak pozdrava. Sve ono što je dobro čovjek vidi u osobi koju voli. Ja sam to vidio u njoj.
Sjećanje je bilo potisnuto duboko u meni. To sam otkrio kad sam za album napisao sve pjesme, osim što nisam dovršio tekst skladbe ‘Tužno ljeto‘. Prvu sam strofu napisao na moru i vjerovao sam da će ostatak doći sam od sebe. Međutim, nije bilo tako.
Već sam ušao u studio i snimio sve pjesme osim posljednje, za koju još nisam imao dovršen tekst. Dok je orkestar uvježbavao svoju dionicu, izišao sam iz studija kako bih napisao stihove. I odjednom se, iz dubine moga sjećanja, pojavila njezina slika, a riječi su potekle kao da sam ih cijeloga života nosio u sebi", ispričao je iskreno i emotivno Toma Zdravković.
Toma Zdravković posljednjih je godina svoga života živio sa suprugom Gordanom i sinom Aleksandrom u zgradi u Ulici kraljice Katarine na beogradskom Banovu brdu. Nakon njegove prerane smrti 1991. godine, supruga i sin Aleksandar napustili su Srbiju.
Na ulazu u zgradu u kojoj je živio danas se nalazi spomen-ploča.
Mjesto na kojem je živio danas privlači brojne obožavatelje njegovih pjesama, a obilježja posvećena Tomi Zdravkoviću postoje i u njegovu rodnom kraju, kavani u Pečenjevcu, kao i spomenik u Leskovcu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....