Danijela i Ella Dvornik za Gloriju su iskreno govorile o svom odnosu nekad i danas, životu pod povećalom javnosti i zidovima koje su gradile da bi se zaštitile.
Danijela Dvornik
Iznenadila sam se kada sam saznala da ćemo Dino i ja dobiti kćer. Zapravo, jedno vrijeme se nije ništa događalo pa sam bila i pomalo zabrinuta. Onda je on jedne večeri na šanku diskoteke “Sokol” upoznao liječnika koji je igrom slučaja bio i ginekolog, malo mu se potužio da nam ne ide trudnoća, pa je dobio posjetnicu i poziv da dođem kod njega na pregled. I tako sam kad mi je izostala mjesečnica otišla i ustanovilo se da sam trudna.
Tog trenutka nismo bili svjesni što nam slijedi, ali smo bili sretni. Iz rodilišta sam izašla u pratnji mame, Dino je bio u Beogradu na snimanju novogodišnjeg programa. Ništa nije bilo kako sam zamišljala... Ali kad se vratio sa snimanja, bilo je zabavno. Trebalo se naviknuti da sada imamo još nekoga u našem životu.
Ella je bila dobra beba ili sam ja bila tako mlada da mi se to činilo. Kad je počela hodati i pričati, bila je jako komunikativna ili kako mi to u Splitu kažemo “bila je đavlja”, stalno smo trčali za njom. U sekundi bi nam nestala! Od malih nogu je bila znatiželjna i sve je voljela znati, nije padala na uobičajene roditeljske i dječje fore i nije se zadovoljavala s brzim odgovorima.
Nisam sigurna koje je moje osobine povukla, ali imamo neke sličnosti koje se detektiraju u mikro sekundama. Više bih rekla da dijelimo neke zajedničke stavove oko pojedinih životnih stvari. Karakterno smo totalno različite. Ona je više na Dina.
Ja sam old school, naučena da ne dižem nikoga u nebo pa ni nju. Znam da joj to ide na živce, jer kad traži podršku, nije da joj ne dam, ali ne pod svaku cijenu. Bez obzira na svu moju krutost, trebalo je biti Ella Dvornik. Živjeti od malih nogu s raznim kritikama i biti pod povećalom i onda kada joj se nije dalo. A to nije nimalo lako, vjerujte mi. Već je tada dizala zidove oko sebe, da se zaštiti od okoline jer mi to nismo mogli. Ali to joj je pomoglo da izgradi sebe u osobu kakva je danas, kazala je Danijela o kćeri za Gloriju.
Zdrava je, dobra i snalazi se u životu uglavnom sama. Sada mogu reći da sam ponosna na nju i kad je situacija ozbiljna, uvijek sam joj najveća podrška. Kad dođe kod mene, dođu i djeca pa vrijeme provodimo s njima. Ali ako njih nema onda odemo na ručak ili provodimo vrijeme u kući, na trosjedu, uz film ili seriju ili usputno razgovaramo, ako imamo snage. Zna me iznervirati svojim poimanjem čistoće i urednosti, to traje od osnovne škole i tu nema pomoći.
A oduševi me poklonima koje mi kupi. Isti je Dino, uvijek kupi ono čemu se uopće ne nadaš. Ali kad Ella podigne zid oko sebe, ništa ne dopire do nje. Možeš se mučiti koliko god hoćeš, ali dobiješ najveći “ignore” koji možeš zamisliti. A opet ima ona i tu nježnu stranu, jako voli da su svi ljudi u njenom okruženju sretni, nesebična je i voli pomagati.
Moja najveća postignuća su zdravlje i ovaj život, iako zvuči kao floskula. Kad čovjek osvijesti tu činjenicu, postaje istinski sretan i zadovoljan. Živjeti onako kako želiš i biti slobodan je zaista najveće postignuće. Ne znam gdje vidim sebe i Ellu za deset godina jer je život jedno neobično putovanje i ne znam gdje će nas odvesti. Ne razmišljam o sutra, zaključila je Danijela Dvornik.
Ella Dvornik
Prva sjećanja koja vežem uz majku su odlasci u vrtić, gnjavljenja da mi kupi nešto u dućanu za što je znala da neću pojesti, ali ja bih plakala, dobila to i onda, naravno, ne bih pojela. Sjećam se njezine “jesam ti rekla?” face, kako me tjerala da pospremam sobu. Evo trebalo mi je 30 godina, ali tko čeka, taj dočeka.
Oduvijek sam znala da je naša obitelj poznata, podsjećali bi me ljudi ako ništa drugo. Iako tada nije bilo društvenih mreža pa je bilo malo drugačije. Moram priznati da mi kao djevojčici to nije smetalo, štoviše osjećala sam se baš kul jer mi je tata poznati pjevač.
Najdraže uspomene s mamom iz djetinjstva su mi odlasci u Graz, u kupnju nove odjeće za školu. Dala bi mi košaru da biram u nju što god hoću, pa sam se osjećala kao milijunašica. I onda bih ju gledala kako skriva robu i etikete prije carine da ne mora platiti.
Danijela kao mama i kao baka su dosta različite osobe jer to su dvije različite faze života. Kad sam ja bila mala bilo je drugačije, opuštenije, nije bilo svih tih "savršenih" roditelja pa sam imala opušteno i samostalno djetinjstvo. Pustili bi nas van kao ovce na pašu pa kad se vratiš, vratiš. Danas su svi ti neki strahovi uneseni u društvo pa smo svi oprezniji. Iako, ona je sad puno opuštenija nego tada. Jer zna da unuci dolaze na rate pa istrpi tih deset dana i razmazi ih onako kako baka zna. A moram priznati da ni moje bake nisu bile drugačije prema meni.
Ono najvažnije što sam od nje naučila je da se treba izboriti za sebe i svoje potrebe. Da je ok podvući crtu i reći ne. Moj tata je bio suprotnost tome, on je svima udovoljavao, a i ja sam dugo bila takva. Nekad je zbog vlastitog mira potrebno prerezati takav odnos. I sad kad gledam kako joj je, mislim da to ima smisla.
Danas mama i ja najradije sjedimo zajedno, pričamo, žalimo se, smijemo, kuhamo. Sve laganini i opušteno. Na nju sam najponosnija jer je usprkos životu koji je imala, ostala dosljedna sebi, borila se za ono u što vjeruje i nije ju bilo briga što će ljudi govoriti. Nije bilo lako odgajati mog oca i mene. Ali kažu da ti svemir daje samo one borbe koje zna da možeš podnijeti i po tome bih rekla da je moja mama definitivno među najjačim ratnicama Svemira, zaključila je Ella Dvornik u ispovijesti za Gloriju.