StoryEditorOCM
ShowbizDOBRI LJUDI

Da se naježiš! Gibonni napisao pjesmu za splitsku konobaricu Emmu koja je dala otkaz i slomila srce svima

Piše Ivica Marković
16. veljače 2024. - 16:40

Topla ljudska priča o jednoj splitskoj Emmi kojoj su "dobri ljudi pismu pivali" razgalit će srca svih onih koji priču pročitaju. To je priča o omiljenoj konobarici iz jednoga kvartovskog kafića, u koji zalazi jedan od najboljih hrvatskih glazbenika, koji je još jednom svojom gestom pokazao da je ljudina, dobar čovik koji ima empatiju, tako potrebnu da za jednu Emmu napiše pismu.

Pismu koja vrlo vjerojatno neće ugledati svitlo dana, po radijskim postajama, festivalima, TV prijemnicima, a zasigurno nikada neće biti objavljena ni na nekom nosaču zvuka. To je, šta bi mi u Splitu rekli, pisma za dušu, pisma napisana za nekoga ko je zaslužija tu i takvu pismu i, na kraju krajeva, pisma koja pokazuju da u ljudima još dobrog duha ima.

Priča ide ovako.

Zlatan Stipišić Gibonni, koji živi u blizini kafića, vrlo često u tom ugodnom gradskom kutku uživa u kavi ili piću. Dolazeći tu, sprijateljio se s Lukom, vlasnikom kafića, i još nekolicinom gostiju. Postali su ekipa, koja, sideći na suncu, ispijajući kavicu, svakodnevno razgovara o svemu i svačemu.

I tako su se jednog dana dotaknuli teme koju je pokrenuo Luka, koji se požalio da mu je Emma, konobarica u njegovu kafiću, najavila kako uskoro prestaje s radom. Nije Luka zna kako Emmu zadržat i "razbija je glavu" šta uradit, jer nije danas lako naći dobrog, radišnog konobara, u kojeg možeš imat povjerenja.

image
Tom Dubravec/Cropix

Tu priču su, naravno, čuli Gibo i ekipa "sa stola" i nekome je palo na pamet da bi mogli snimit pismu za Emmu. Ono što je u prvom trenu bila zafrkancija, za Gibu nije, i odma se uhvatija pisanja stihova.

I smij i plač

– Emma je zaista srce i duša ovoga kafića. Radi tu kod mene tri godine i ja bi, a virujen i svaki drugi vlasnik kafića, bija sritan da mi Emma ostane radit cili život. I tako smo mi, ta naša ekipa, nas šest, promislili da bi mogli za Emmu napisat pismu, ne bi li je privolili da ostane radit ovde. Čim je Gibo napisa tekst, mi smo svih šest u studiju snimili pismu, bili smo svojevrsni "Emma‘s Band Aid" – kazuje nam Luka.

image

Luka, vlasnik kafića koji ne može prežaliti svoju radnicu Emmu
 

Ante Čizmić/Cropix

Naravno, tribalo je naći pogodan moment kad pustit Emmi pismu.

– I to se dogodilo na Valentinovo! Naš šest je došlo u kafić, odnosno na štekat kafića i pozvali smo Emmu kako bi naručili piće. Kad je ona izišla vanka, mi smo joj na mali Bluetooth zvučnik pustili snimku pisme. Prvo je bila šokirana, nije znala šta se događa, a onda je zaplakala i moram priznati da je bila jako ganuta.

Bilo je i smija, bilo je i plača, a ona je stalno ponavljala: "Kako ću ja sad otić ća, kako ću ja sad otić ća?" Jednostavno nije mogla doć‘ sebi – govori Luka.

Nažalost, ni pisma, i to odlična, koja bi mogla bez po muke bit izvedena i na Sanremu nije odobrovoljila Emmu, jer u nedilju joj je zadnji radni dan.

– Želimo svi, ja ka vlasnik kafića i sve njene kolege, ali prije svega gosti, virovat da će se Emma vratit, jer je zaista odličan radnik i izuzetna osoba – kazuje nam Luka.

Ova pisma je i svojevrsna borba za hrvatsko ugostiteljstvo, u kojemu je sve teže naći pravog radnika.

– Užasno je teško naći dobrog konobara ili konobaricu. Mladi ljudi nisu baš zainteresirani, a nisu ni svjesni da je to, u mladim danima, izvanredan izvor prihoda i da je to odličan posao, jer se preko njega stvaraju prijateljstva, poznanstva, čovik se socijalizira – zaključuje Luka.

Šta na kraju reći? Gibi i ekipi "sa stola" svaka čast, napravili su nešto lipo, pozitivno, šta će Emmi zasigurno ostati u srcu za cili život.

image
Ante Čizmić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. srpanj 2024 03:17