Subota, prokleta crna subota 31. listopada 2026., nije mogla biti tužnija i jadnija i brojnim Dugopoljcima. Dabogda nikad više ne osvanula kad je takva bila! Nogometni klub Dugopolje potopljen je na dno Prve Nogometne lige, zapravo drugog ranga hrvatskog nogometnog natjecanja, bilo je otužnih i ponižavajućih 3:0 u Hrvacama. Ali ovo je baš zaboljelo. Prošle sezone se gledalo prema eliti, a sada se valja vaditi iz dubokog bunara.
I baš u tim trenucima snebivanja kako prvoligaški igrači, nekadašnje Hajdukove zvijezde Mijo Caktaš, Andrija Balić, Josip Vuković, Borna Buljan... ne mogu ove sezone pomoći klubu i u srazu s tamo nekakvim drugoligaškim anonimusima na osunčanoj ledini u pitomim Hrvacama, stigla je vijest koja je do kraja proparala od boli utučena srca: Umro je Mišo Kovač!
Ma, nije tješim se. Ma kakvi! Pa umirao je on do sada već nekoliko puta... Ništa mu neće biti. Neuništiv kao Zagor Te Nej, Blek, Mark... i kad umre, oživi na idućoj stranici. Ne može mu nitko ništa, jači je od sudbine, jači od metka, jači od smrti. Ma, dajte, provjerite to, kažem kolegama, ma kud će Mišo sad umrit. Smijat će nam se ljudi.
Istina je, Mišo je umro. Nema ga više. Ponavljam sebi opet, da, Mišo je umro. Nije greška. I već svi portali imaju najtužniju vijest.
A KAKAV JE MIŠO BIO ZAISTA....
Bilo je to krajem sedamdesetih kada je Mišo davno prije masovnih koncerata po dvoranama i stadionima, kada je publici dirigirao onim svojim čuvenim pokretom ruke, nastupao i po malim mjestima. Tako je te proljetne nedjelje popodne došao i u Dugopolje pjevati u Domu kulture. Red je onda otići uživo vidjeti takvu facu.
Drug Tito me koju godinu prije pošteno zeznuo kao pravog balavca. Išao je iz svoje rezidencije u Bugojnu u Split na partijski kongres i bio na proputovanju kroz Dugopolje. Čekali smo ga po naredbi direktora škole cijeli dan, ajde do kasnog popodneva, donijeli mu i pobacali cvijeće koje su auti satima bespoštedno gazili, izgladnjeli smo, dehidrirali kao pravi Titovi pioniri, a on, sram ga i stid bilo, proletio u deset sekundi u onom svom crnom mercedesu.
Vidjeh mu samo staračku ruku dok umorno maše onima s druge strane. Stao sam na krivu stranu ceste, namjestili me na krivo mjesto. E, ali zato mi Mišo neće uteć, dolazi nam takorekuć u dvorište, idem tamo malo ranije, ma nema mi kud uteć! Neće me zeznut ko Maršal.
Zalij to cvijeće suzama sreće
Nek tvoje srce zna
Nitko te nikad voljeti neće
Kao što volim ja...
Toooooo! Idemoooo!
- Nema ga. Nije doša! - lupi me netko iz gužve pred Domom šokantnom informacijom.
- Ma koga nema, ćaće tvoga?!
- Ma, Miše nema. Nije doša, a sad triba počet pivat.
- A bit će gužva priko Klisa. Sad će on...
- Ma neće. Bit će vidija di dolazi. Šta će on u Dugopolju pivat...
- A kakva je ono gužva doli priko puta Jukine kuće, šta se ona dica kupe oko onoga auta?
- A ko zna kojega đavla gledaju...
Ne budi lijen, odoh pogledati gužvu oko auta, mislim da je to bio Citroen SM, super auto. Razguram malo znatiželjnike. Unutra - Mišo Kovač!
Evo ga, Boga ti draga, kud on neće doć! Nije nikoga zavida, pa neće ni Dugopoljce, legenda svima piva! Sluša Mišo prijenos Hajdukove utakmice preko radija, ne bi se sad vrag mogao sjetiti protiv koga je bilo, napet je ko struna, a kako se on uhom sve više približava onom radiju, tako se bliži i onaj buljuk radoznale djece oko njega.
A onda bog estrade pokaže prema nama otvoreni lijevi dlan kao policajac, pardon kao milicajac kad ono zaustavlja auto u prometnom prekršaju.
- Aj, molim vas, momci, pustite me još samo pet minuta do kraja utakmice. Pivat ću vam cilu noć, ako triba, neću nigdi uteć - zamolio je uljudno Mišo, a mi se posramljeni odmakli dva metra od auta. I, naravno, održao je koncert za pamćenje. A koji njegov koncert to nije bio?
Eto to je bio Mišo u mom srcu. I nije ni sada nigdi uteka, ma kakvi, samo je otišao na rajska polja nebeska. Gore iznad zadnjih zvijezda...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....