Na stadionu u Skoplju svjetlucali su telefoni. Tisuće podignutih ruku pretvorile su tribine u zvjezdano nebo, a Toše Proeski gledao je prema publici i pokušavao riječima opisati prizor koji ga je oduševio. Pjevao je pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, u svojoj zemlji, na humanitarnom koncertu za obnovu osnovnih škola. Bio je 5. listopada 2007.
- Neka se nikada ne gasi zvjezdano nebo - riječi su koje je poručio te večeri i svi mediji su ih prenosili. Jedanest dana poslije poginuo je na hrvatskoj autocesti, kod Nove Gradiške. Imao je tek 26 godina.
Između tih dviju slika, osvijetljenog stadiona i jutarnje vijesti koju je bilo teško prihvatiti, ostala je karijera usred uspona. Novi album, koncerti, publika koja je tek učila neke njegove pjesme, dok je druge već znala od prve do posljednje riječi. Ostao je život u kojem je trebalo biti još toliko običnih dana.
Devetnaest godina poslije teško je govoriti o Toši, a ne pomisliti na sve što je moglo doći. Ipak, njegovu priču vrijedi vratiti onome što se doista dogodilo: dječaku iz Kruševa, školovanom glazbeniku, mladom čovjeku koji je osvojio velike pozornice i pjevaču čiji se glas može prepoznati i p‘rije nego što se izgovori njegovo ime.
Dječak iz Kruševa
Todor Proeski rođen je 25. siječnja 1981. u Prilepu, a odrastao u Kruševu, gradu uz koji je ostao trajno vezan. Bio je drugo dijete Nikole i Dominike Proeski. Osnovnu školu završio je u Kruševu, a srednju glazbenu u Bitoli.
Njegov glazbeni put razvijao se preko festivalskih pozornica. Krajem devedesetih počeo je graditi karijeru, a prvi album “Nekade vo nokjta” objavio je 1999. U godinama koje su slijedile nastajali su novi albumi i suradnje, rasla je publika i širio se prostor na kojemu se njegovo ime prepoznavalo. Istaknuo se svojim interpretativnim sposobnostima, uspjesima pjesama “Čija si” i “Igra bez granica” te koncertima koji su privlačili različite generacije. Zabilježena je i njegova glavna uloga u makedonskoj operi “Despina i gospodin Doks” Dimitrija Bužarovskog 2001. godine.
To je zanimljiv detalj u portretu čovjeka kojega najčešće pamtimo po pop- baladama. Njegov je glazbeni svijet bio širi od nekoliko radijskih hitova. U njemu su se susretali školovanje, popularna glazba i spremnost da se okuša u zahtjevnijim izvođačkim zadacima.
Glas koji se nije zaustavljao na granici
Iza prividne lakoće njegova pjevanja stoje godine učenja. Publika je dobila mladog izvođača kojemu su visoki tonovi zvučali prirodno, no do te sigurnosti dolazilo se obrazovanjem, nastupima i radom. Glas je bio dar s kojim je znao što treba činiti.
Na Eurosongu u Istanbulu 2004. predstavljao je tadašnju Makedoniju pjesmom “Life”. Bila je to međunarodna pozornica na kojoj je njegovo ime predstavljeno i gledateljima izvan regije. Kod kuće i u susjednim zemljama, međutim, već se stvarao odnos koji je nadilazio jedan televizijski nastup.
Pjevao je na makedonskom i jezicima koje je razumjela publika diljem nekadašnje zajedničke države. Ta se bliskost mogla čuti i bez poznavanja njegove biografije: u jasnoći izgovora, načinu vođenja melodije, sposobnosti da refrenu da punu snagu, a zatim se vrati gotovo razgovornoj nježnosti.
Slušajući njegove izvedbe, može se razumjeti zašto mu je ljubavna pjesma tako dobro pristajala. Znao je ostaviti prostor riječima. Nježnost nije nestajala kada bi pojačao glas, a tehnička sigurnost nije potisnula osjećaj. U tome je bilo nešto što slušatelju dopušta da u tuđoj pjesmi pronađe vlastiti život. Za nekoga je to bila prva ljubav, za nekoga rastanak, za nekoga samo omiljeni refren s radija. Popularna glazba živi i od takvih malih, privatnih veza. Pjesma se spoji s jednim razdobljem i godinama poslije vrati ga brže nego fotografija.
Hrvatska publika i pjesme koje su postale bliske
Važno poglavlje njegova hrvatskog puta bila je suradnja s Tonyjem Cetinskim. Duet “Lagala nas mala” iz 2005. pokazao je vedriju stranu Tošina repertoara: dva glasovno snažna pjevača, razigrana priča i spot sniman u Šibeniku i Skradinu. Glazbu je napisao Miro Buljan, tekst Nenad Ninčević, a u spotu se pojavila Antonija Šola. Iste je godine najavljen album “Pratim te”, s novim ljubavnim baladama i pop- pjesmama.
Pjesme su postupno dobivale vlastite živote. “Pratim te” u naslovu nosi obećanje prisutnosti, “Srce nije kamen” otvorenu ranjivost, “Volim osmijeh tvoj” lakoću zaljubljenosti. To su različiti osjećaji, ali ih povezuje glas zbog kojega izjava ljubavi ili povrijeđenosti zvuči uvjerljivo. Uz Antoniju Šolu veže ga i duet “Volim osmijeh tvoj”. Slušati tu pjesmu danas znači podsjetiti se i Tošine vedrine. U retrospektivi njegova života potrebno je sačuvati upravo taj prostor: osmijeh, razigranost, mladog pjevača koji pjeva ljubavnu pjesmu bez tereta onoga što će se poslije dogoditi.
U rujnu je još govorio o sljedećem koncertu
U zagrebačkoj Tvornici u rujnu 2007. predstavljao je novi album “Igra bez granica”, kada je publika burno reagirala na “Srce nije kamen” i već poznavala dio novog materijala. Toše je bio zadovoljan odazivom. U njegovim tadašnjim izjavama nema svijesti o oproštaju, nikakve završne točke. Govori mladi izvođač koji se veseli idućem susretu s publikom i prati kako nove pjesme pronalaze slušatelje.
- Publika je najbolji pokazatelj uspjeha, a ne komentari sa strane - rekao je tada za medije.
Kada se danas prisjetimo tog razdoblja, najviše dira njegova običnost. Sve je bilo usmjereno naprijed. Album je trebalo predstavljati, nove pjesme izvoditi, doći u neki drugi grad i ponovno čuti publiku. Posljednju jesen njegova života ljudi su tada živjeli kao početak još jednog uspješnog poglavlja.
“Igra bez granica” i jedno studijsko svjedočanstvo
Među pjesmama koje su ostale vezane uz njega posebno mjesto pripada “Igri bez granica”. Napisao ju je Miroslav Drljača Rus, a priča o tome kako je došla do Toše sačuvana je u autorovim javnim svjedočanstvima. Rus je za In Magazin 2023. ispričao da je pjesmu u početku čuvao za sebe. Toše ju je pronašao među njegovim snimkama, poslušao i poželio otpjevati. Tako je jedna autorska zamisao dobila glas po kojemu će je mnogi pamtiti.
HDS ZAMP u predstavljanju emisije “Moja pjesma” 2017. navodi da ju je otpjevao iz prve, onako kako su Rus i aranžer Nikša Bratoš zamišljali. Rus se tom prilikom prisjetio riječi koje mu je uputio: “Otpjevao si ju bolje nego li sam ju ja napisao.” U toj pohvali sažeta je posebna veza autora i interpretatora. Jedan napiše melodiju i riječi; drugi im svojim glasom otvori značenje koje se možda nije moglo sasvim predvidjeti. Pjesma ostaje ista, a izvedba je učini većom.
“Igra bez granica” nosi umor, težinu iskustva i čežnju za drukčijim životom. Toše je bio vrlo mlad kada ju je snimao, ali nije zvučao kao da glumi godine koje još nema. U njegovoj interpretaciji mogla se čuti ozbiljnost pjesme bez forsiranja i bez gubitka melodijske ljepote. Nakon njegove smrti dobila je dodatni sloj značenja. Ipak, njezina snaga postoji i kada se odmaknemo od biografije pjevača. To je velika pop- balada koju nose tekst, melodija, aranžman i glas. Tragedija je promijenila način na koji je slušamo, ali kvaliteta izvedbe već je bila ondje.
Dobrota koja ima konkretan sadržaj
Uz Tošino ime često se spominje dobrota. Tu riječ lako je napisati u tekstu sjećanja; teže joj je dati sadržaj. U njegovu slučaju postoje događaji i dokumenti koji govore što je značila. UNICEF ga je 2004. imenovao nacionalnim ambasadorom u Makedoniji. U oproštajnom priopćenju organizacija je podsjetila na humanitarne koncerte i prikupljanje sredstava za djecu s invaliditetom te obnovu dječje klinike u Skoplju. Snimio je i pjesmu “This World” sa zborom škole Dimitar Vlahov za djecu s oštećenjem vida. UNICEF je istaknuo njegov doprinos podizanju svijesti o potrebama djece i prevenciji HIV-a među mladima.
“Još uvijek sanjam da smo zajedno”
Poslije njegova odlaska ostali su i snimljeni materijali. Rad na njima za suradnike je značio susret s glasom prijatelja kojega više nema, u prostoru u kojemu su prije zajedno stvarali. Miroslav Rus u razgovoru za In Magazin opisao je završavanje pjesme “Još uvijek sanjam da smo zajedno”. S Nikšom Bratošom radio je na miksu kada Toše više nije bio živ i želio je produžiti završetak pjesme.
To svjedočanstvo posebno je potresno jer tugu pokazuje kroz glazbeni posao. Produžiti kraj snimke znači zadržati još malo onoga što postoji na vrpci. Glas je prisutan, može se poslušati ponovno, ali pjevač više neće ući u studio.
Jutro 16. listopada
Toše Proeski poginuo je 16. listopada 2007. u prometnoj nesreći na autocesti Zagreb - Lipovac, kod Nove Gradiške. Putovao je iz Skoplja prema Zagrebu. U automobilu su bili i vozač Georgij Georgijevski te njegova menadžerica Ljiljana Petrović, koji su preživjeli nesreću.
Vijest je prekinula dotadašnju priču o mladom pjevaču na vrhuncu uspona. U Makedoniji je proglašen dan žalosti. Ondje je gubitak imao nacionalne razmjere, a istodobno su u drugim zemljama tugovali ljudi kojima je bio omiljeni glas i kolege s kojima je dijelio pozornice.
No iza javne tuge postojala je obiteljska stvarnost koju nijedna popularnost nije mogla ublažiti. Roditelji su izgubili sina, sestra brata, prijatelji čovjeka s kojim su imali život izvan pozornice. U retrospektivi vrijedi zastati i pred tom razlikom: publika je ostala bez pjevača, njegovi najbliži bez Toše.
Povratak u Kruševo
Pokopan je 17. listopada u Kruševu, uz državne i crkvene počasti. Na ispraćaj su došli članovi obitelji, prijatelji, kolege, državni dužnosnici i brojni obožavatelji. Među glazbenicima koji su stigli iz Hrvatske bili su Tony Cetinski i Aki Rahimovski.
Kruševo, mjesto njegova odrastanja i obiteljskog života, postalo je mjesto javnog oproštaja, u koji su se slijevali ljudi želeći mu odati posljednju počast.
U Hrvatskoj je održana i komemoracija koja je okupila glazbenike, producente i druge suradnike. Njihov dolazak pokazao je koliko je odnosa izgradio u razmjerno kratkom vremenu. Iza zajedničkih pjesama i nastupa ostala su prijateljstva koja se ne mogu svesti na diskografiju.
Pjesme kojima se možemo vratiti
Tošinu ostavštinu zato vrijedi slušati u cijelom rasponu. Uz ozbiljnost “Igre bez granica” postoji vedrina dueta “Volim osmijeh tvoj”. Uz ljubavne balade postoje tradicionalne makedonske pjesme kojima se vraćao i u koncertnom repertoaru. Takav izbor vraća mu širinu. Podsjeća na pjevača koji je mogao biti nježan, razigran, dramatičan, glasovno moćan. Na glazbenika koji je ulazio u različite pjesme i pronalazio način da ih približi ljudima.
Devetnaesta godišnjica može biti povod za tugu, ali i za pažljivo slušanje. Za povratak cijeloj izvedbi, umjesto samo poznatom refrenu. Za opažanje kako vodi početak pjesme, gdje stiša glas, kako sačuva snagu za trenutak u kojemu se melodija otvori.
Ne možemo znati kakve bi albume snimio, kako bi se mijenjao ni gdje bi danas nastupao. Svaka zamišljena budućnost ostaje naša pretpostavka. Ono što imamo dovoljno je vrijedno da zaslužuje punu pozornost: glas, pjesme, snimke i svjedočanstva ljudi s kojima je radio. U njima je sačuvan čovjek koji je imao samo 26 godina i već ostvario toliko toga. Njegov život bio je kratak, ali nije bio prazan prostor prije tragedije. Bio je ispunjen učenjem, nastupima, odnosima, stvaranjem i pomoći drugima.
Na stadionu u Skoplju gledao je svjetla koja mu je podigla publika i poželio da se nikada ne ugase. Taj prizor danas nosi bol koju tada nije imao. Ali u njemu je ostala i čista radost jednog susreta: mladi pjevač, ljudi koji su došli slušati ga i pjesma koja ih je povezala. Možda mu se upravo tako najljepše vratiti. Pustiti snimku, poslušati glas i dopustiti da pjesma, barem na nekoliko minuta, ponovno bude ono zbog čega je nastala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....