IN MEMORIAM: GORAN BARE Njegova smrt ne znači da je umro i rock u Hrvata. Fantastična vatra gori i dalje

Otišao je Goran Bare. Lako je upasti u “fantastičnu vatru” patetike kad se opraštaš s nekim tko ti je nešto značio.

A morao je značiti jer su se Majke afirmirale kao punokrvni rock-bend upravo u vrijeme kad sam najintenzivnije “upijao” žive svirke. Naravno, u ranoj studentskoj dobi. Majke i Goran Bare su nam tada, uz Laufer, Let 3, Hladno pivo, bili ili su tek trebali postati ono što su prethodnim generacijama bili novovalni bendovi, od Azre, Haustora, EKV-a, ranih “Prljavaca”...

Kompilacija “The Best Of Indie Rock – Made In Croatia” s 19 različitih izvođača u izdanju Dancing Beara iz 1993. godine, na kojoj su Majke bile zastupljene s pjesmom “Nema načina”, vrlo je brzo dobila status “pisma namjere” nove rock-scene. Da, bile su to ratne godine u kojima je Hrvatska – gledano s ove distance – imala zapanjujuće živahnu rock-scenu punu obećavajućih imena.

Majke na čelu s Goranom Barom (dalje ćemo u genitivu koristiti – Bareta, na čemu je i on sam inzistirao, uostalom, napisao je i pjesmu “Baretov blues”) nesumnjivo su najrokerskiji bend u Hrvatskoj od osamostaljenja naovamo. U doslovnom i svakom od mogućih prenesenih značenja te definicije. Bare je, unatoč svim životnim i kreativnim usponima i padovima, pa i promjenama postava glazbenika s kojima je surađivao, ostao dosljedan toj kvalifikaciji do svog biološkog kraja.

Sjećam se kako sam s ostatkom golobrade “studentarije” klipsao s njihovih koncerata do rijetkih zagrebačkih noćnih tramvaja – prije svega mi pada na pamet tadašnja “Jabuka” – mokar kao da sam upravo odradio jači trening, dok sam pod dojmom žestokog, reskog zvuka i Baretovih vokalnih manirizama bio još danima...

To je bilo to! Udarac u pleksus. Teški aperkat. Žestoki zvuk bazičnog, garažnog rocka koji te ne može ostaviti ravnodušnim. Nešto što je od početka bilo istodobno i sirovo i “cool”, jer su Majke brzo prešle neizbježni put sazrijevanja, od držanja na sceni do sviračke uigranosti i razine produkcije, koji svaki bend iz provincije (Vinkovčani se neće uvrijediti) prolazi nakon iskoraka na veću scenu.

’Slomljeno srce i oči bez sjaja’

Odmah je bilo jasno – to je glazba koju ne “konzumiraš” nego proživljavaš. Punkerska energičnost se izmjenjivala s oporim i teškim, moćnim i pomalo mračnim rifovima, na tragu klasika iz rock-antologije.

U takvim okolnostima, naivnost Baretovih pjesničkih slika na granici banalnosti (“Od noćas znam, od noćas znam/Da više nisam sam”), nedorečenost (“Ja putujem, a putovanje ubija/Ti imaš problema, al’ mene nigdje nema”) kao i općenitost (“Za tvoju ljubav/Učinit ću sve/Suviše dugo sam bio bez nje”) nije izgledala neoprostivo.

Možda su nas spomenuti novovalni začinjavci rocka bili malo i razmazili svojim poetskim dometima, pa smo smetnuli s uma da je najvažnija karakteristika tekstualnog dijela u rocku – autentičnost i funkcionalnost. A Bare je to imao, čak i kad bi isforsirao pojedine rime.

Uostalom, sirovost (što na studijskim snimkama, što uživo) i ranih Majki nekako je pristajala uz njihov imidž antizvijezda i marginalaca. Tadašnji Bare je još klicao: “Ja želim živjeti... Iz sve snage”, iako je od početka dijelio s publikom i svoje najintimnije “mrakove” (“Ja sam sablast na cesti/Daleko od kraja/Imam slomljeno srce/I oči bez sjaja”).

Sve pjesme albuma “Razum i bezumlje” iz 1990. znali su tek prvi fanovi (bend je osnovan još tamo sredinom osamdesetih), dok su “Razdor” iz 1993. i “Milost” iz 1994. etablirali Majke kao prvoligaški rock-bend iz samog vrha (neformalne) tablice.

Nakon albuma “Vrijeme je da se krene” iz 1996. Majke su gotovo postale pop-rock mainstream, Bareta su tad već znali i oni među rješavačima križaljki koji inače ne slušaju nikakvu glazbu. Na tom se albumu, primjerice, pojavljuje i Davor Rodik čiji pedal steel nekim pjesmama daje country ugođaj, Bare daje oduška svojim blueserskim sklonostima, produkcija se diže na višu razinu i zvuk benda postaje “umiveniji”, samim tim radiofoničniji.

Moglo bi se kazati da se Bare u tom trenutku potpuno etablirao kao estradna zvijezda. Medijima dodatno zanimljiv i zbog svojih poroka i “razvaljivanja”. S drogama su koketirali i brojni njegovi prethodnici, no on je postao prvi iz tog “prvoligaškog društva” koji je o tome i javno progovarao.

Ali, ako odgurnemo od sebe bilo kakvu patetiku, koja zdravom rasuđivanju šteti gotovo koliko i opijati, onda treba priznati da nema višegodišnjeg fana Majki koji Bareta nije barem jednom poslao u neku stvar (i naravno, poslije mu to oprostio!)... Jer on je po tko zna koji put zeznuo stvar. Ili bi na koncert došao u takvom stanju da ga nije mogao odraditi do kraja, ili uopće ne bi ni izišao na pozornicu, otkazavši nastup neposredno prije zakazanog termina.

A to se posljednjih godina sve češće događalo kao neizbježan danak naličju Baretove rock-karizme – naravno, onoj povezanoj sa slabostima koje su ga od rane mladosti odvele u začarani krug oslanjanja na zavaravajuću “utjehu” opijata ili kombinaciju različitih medikamenata.

Nema medija koji nije izvijestio o onemoćalom rockeru koji nije bio u stanju izvesti niti jednu pjesmu na festivalu “Modro i zeleno” 20. rujna u Makarskoj. Dva tjedna prije toga, na zagrebačkoj Šalati jedva je odradio koncert, teško je reći da ga je i otpjevao...

Ali, što se može, glazba nije nogomet pa da Livaju posjedneš na klupu i ubaciš Bambu, ili da malog Topića gurneš na teren umjesto Belje... Možete li zamisliti Majke bez Bareta?

Od optimizma do mraka

Nije bilo lako ni obrnuto, ali se ipak događalo. Bare je jedno vrijeme svirao s Plaćenicima. Taj dio diskografije nije u cjelini legao najtvrdokornijim fanovima “ranog zvuka” Majki, ali i glazbenicima treba dopustiti da se mijenjaju i kreativno traže kroz različite forme. Uostalom, Bare je u svim fazama svoje diskografske karijere isporučio barem poneku moćnu pjesmu koja je kandidirala za “best of” njegova opusa.

Moram priznati, i meni su znali dosaditi njegovi ispovjedno-pokajnički stihovi o traženju smisla, nakon čega bi opet zaronio u svoje najdublje mrakove i životne traume (“Puno pijem/Dok ležim u sobi sam/Moje ljubavi više nema/I ne želim da svane dan”).

Na trenutke je djelovao kao “life coach” ili aktivist pro-life inicijativa koji razočaranima, ostavljenima i bivšim ovisnicima propagira životni optimizam (kao recimo u pjesmi “Za koga? Za život”), a onda bi, kao da autosugestija nije upalila, pod teretom “teških boja” potonuo u malodušnost i besmisao. Ali njegov ispovjedni ton i iskrenost su sve to nekako pravdali i činili podnošljivim.

Posljednji album (“Nuspojave”) snimio je s najnovijom postavom Majki 2018. (nakon sedmogodišnje diskografske stanke), naznačujući glazbeni iskorak prema “masnim” ritmovima krautrocka, a opet bez podilaženja glazbenim trendovima. Iako bez izrazitih hitova, album je dobio odlične kritike. No, nastavak te zanimljive glazbene priče nažalost nećemo čuti...

Politiku namjerno ostavljam za kraj. Bare u javnim nastupima nikad nije krio da je ljevičar, uostalom, to izbija i iz stihova u kojima se dotiče društvenih problema i “socijale”. S tim da on nikad nije govorio jezikom ideoloških fraza, nego jezikom ulice, iz kuta problema običnog čovjeka.

Njegovu pjesmu “Vrijeme je da se krene” tadašnja oporbena koalicija predvođena SDP-om i HSLS-om koristila je u, pokazalo se, pobjedonosnoj kampanji uoči parlamentarnih izbora 2000. godine, no Bare se kasnije distancirao od izravnih političkih angažmana. Tako da nitko ne može kazati da se “šlepao” na političkim temama ili eventualnom političkom angažmanu. Njemu to i nije trebalo. Publiku je osvajao autentičnošću i neposrednošću, glas je bio njegov instrument i najprodorniji argument.

I zato ću se sa zadovoljstvom kloniti patetike i na kraju teksta. S Baretom nije umro i rock u Hrvata. Jer to bi značilo da na nikoga nije utjecao, da nikoga nije inspirirao... A to je, složit ćete se čak i ako niste preslušali sve njegove albume, ipak nemoguće. “Sve dok gori fantastična vatra...”