Publika pamti pjesmu, haljinu, pokret i rezultat. Izvođačima, međutim, u sjećanju ponekad najdulje ostane nešto što kamere nisu zabilježile: razgovor iza pozornice ili nekoliko riječi izgovorenih baš onda kada ih je najpotrebnije čuti. Danijeli Martinović jedan je takav trenutak običježio eurovizijsko iskustvo, a i danas ga prepričava s posebnom toplinom.
Gostujući kod Krešimira Macana u podcastu "Špica s Macanom”, splitska pjevačica govorila je o glazbenom obrazovanju, učenju koje za nju još traje, ali i o tome kako nakon desetljeća na sceni sačuvati vlastiti put.
Posebno se prisjetila nastupa na Eurosongu, natjecanju na kojem je Hrvatsku predstavljala dvaput. Prvi put 1995. godine s Magazinom i Lidijom Horvat Dunjko, izvodeći "Nostalgiju”, a potom 1998. samostalno s pjesmom "Neka mi ne svane”.
Iza nekoliko minuta nastupa stajale su brojne pripreme, probe i odluke o svakom detalju koji će publika vidjeti. Među njima bio je i njezin prepoznatljiv scenski izgled s crnim plaštem i kapuljačom, osmišljen uz doprinos kreativnog tima. No, uz sve što je trebalo uvježbati i uskladiti, jednu sasvim jednostavnu uputu pamti do danas.
Auoritet koji izaziva strahopoštovanje
Uputila joj ju je tadašnja šefica hrvatske delegacije Ksenija Urličić, čiji je autoritet, sudeći prema Danijelinu sjećanju, izazivao poprilično strahopoštovanje.
"Ja sam, naravno, kao i svi, imala tremu od nje. Sve je vrhunski držala pod kontrolom i stvarno su se svi malo tresli kad bi trebali dati raport. Nikad neću zaboraviti, nakon te krucijalne zadnje generalne probe odvela me sa strane i rekla: ‘Danijela, vidjela sam kamere. U zadnjem kadru tvoje je lice u krupnom planu. Ajde, molim te, nasmiješi se! Neka svijet vidi taj tvoj osmijeh’“, prisjetila se pjevačica.
Ta joj je rečenica, objasnila je, donijela osjećaj bliskosti i podrške u trenutku velikog pritiska. “To mi je bilo kao da mi je mama došla. Sva trema je nestala”, otkrila je Danijela.
Trag na njezinom držanju
U razgovoru je otkrila i jedan detalj koji dio publike možda ne povezuje s njezinim glazbenim počecima: prije estradnih pozornica bila je harfistica. Školovanje na tom instrumentu ostavilo je trag i na njezinu držanju.
“Ja sam završila srednju glazbenu školu i bila sam harfistica. Kad sviraš harfu, prvo imaš posturu tijela, kičma mora biti ravna. Tijelo je nakon toliko godina to zapamtilo”, ispričala je kroz smijeh.
Premda iza sebe ima desetljeća nastupa, iskustvo joj nije ugasilo znatiželju. I dalje pohađa satove pjevanja i istražuje mogućnosti vlastitoga glasa, smatrajući da se i o instrumentu kojim se svakodnevno služi uvijek može naučiti nešto novo.
“Ja sam vječni učenik. Trenutačno radim s Ivanom Mihaljevićem i ponovno učim nove stvari o pjevanju, glasnicama, mogućnostima i tehnikama”, kazala je. Uz glazbene planove i nove projekte, govorila je i o promjeni koju publika možda ne može odmah primijetiti. Sama je, naime, osjeća ponajprije u unutarnjem miru i ravnoteži.
“Sad su stvari za mene drukčije. Možda izgledaju isto, ali za mene su sasvim drukčije”, rekla je.
Promjena smjera
Dotaknula se i pitanja s kojim se izvođači tijekom duge karijere neminovno susreću: koliko pratiti trendove, a koliko slušati sebe? Danijela je objasnila da joj prilagođavanje onome što rade svi drugi nikada nije bilo dovoljan razlog za promjenu smjera.
“Nisam se nikada trudila uklopiti. Naravno da je bilo kriza, kada čujem: ‘Danijela, zašto to ne radite? To rade svi.’ Ne razumijem, što sad s time?”, ispričala je.
Govorila je i o zahtjevnosti dugogodišnjeg opstanka na glazbenoj sceni, osobito za žene, te očekivanjima koja prate izvođačice kroz različite faze karijere. Njezina se razmišljanja pritom vraćaju istoj ideji: ostati prepoznatljiv sebi, čak i kada bi se neki drugi put činio lakšim.
“Prava autentičnost zapravo je to da se ti usudiš hodati svojom neprokrčenom stazom, dok drugi voze magistralom. Ali onda ostaješ vjeran sebi i prije ili kasnije završiš na autoputu”, poručila je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....