StoryEditor
PutovanjaSvoja i ničija

Posjetili smo 'Slavoniju Rimskog Carstva' i naišli na goleme količine hrane: probali smo pizzu s mesom i krumpirom, cijene su smiješne u odnosu na naše

1. siječnja 2020. - 12:00

Ako ste uvjereni da vi nikad, ama baš nikad, ugledate li konobara kako punih ruku ide prema vašem stolu, nećete izgovoriti “ajme, samo da ovo meni opet ne nosi!”, posjetite Sardiniju.

Otok je to gdje vam na stol iskrenu nevjerojatne količine tunjevine, čisto eto tako, dok čekate. Otok gdje od jastoga prave gulaš, juhu, sve samo da se ne baci mačkama. Otok gdje mještani u restoranu naruče običnu komarču, pa konobar tu ribu donosi na posebnim nosilima pokraj stola kao kakvo nacionalno blago, onda je za goste čisti, filetira, a oni zadovoljni gledaju, odmjeravaju i snimaju, dok mi sirotinja moramo jesti kakvog bezveznog crvenog raka u toću.

Restorani u glavnom gradu Sardinije, Cagliariju, daju dnevne ponude od po 25 sljedova za 50-ak eura ili 15 sljedova za 25 eura ili tri slijeda za 10 eura. S uključenom bocom ili čašom vina, ovisno o tome koji paket uzmete, i fantastičnim “pane carasauom”, tradicionalnim sardinijskim kruhom. Prave ga prema antičkoj recepturi tamošnjih pastira. Hrskavo, nauljeno tijesto, tanko kao list papira, pečeno ispod peke, a može se jesti i godinu dana nakon što je napravljen. Kruh i pecorino razlog su zašto sam kupila veću prtljagu na povratku.

Pazite se vitrina s mesom

Većina tog tvrdog aromatičnog sira, čak i “pecorino romano” koji se naveliko izvozi u SAD, proizvodi se na Sardiniji. Prvi zapisi o njemu sežu unatrag dvije tisuće godina, što bi rekao prosječan policajac, od prije nego je svijet nastao. Postoji i pecorino sardo, napravljen od mlijeka sardinijskih ovaca. Uz standardni parmezan, daju poseban miris glavnoj tržnici u Cagliariju, Mercatu Di Sanbenedettu. Budući da otok nije razvikan turistički, tako ste vi dobrodošli, pa će vas prodavači doslovce tjerati da probate hranu s njihovih štandova.

Paziti se treba samo vitrina s mesom. Sjećate li se scene iz “Kuma”? Ovdje je ostatak konja. I magarca i zeke i nekih neidentificiranih malenih oderanih životinjica. Gospe od kokoši štiti vitrinu s pernaticama. Sardinija je smatrana Slavonijom Rimskog Carstva. Odavde je sva hrana nekoć dolazila. I danas imate dojam kao da ste upali u smočnicu. Jedino, njihov pršut... Ne.

A vrlo rado će vam ga potpuno besplatno servirati uz Aperol Spritz. Glavno piće! Ove godine slavi stoti rođendan. Napravila su ga braća Barbieri 1919. godine. Boju mu daje crvena naranča, a uz liker Aperol ide prošek, mineralna i puno leda. Slatkast je. Ima okus ko Čarli. Sardi vam velikodušno uz njega posluže čips ili sir, kafići se natječu koji će vam pokloniti više grickalica.

Okusi se sudaraju nelogični ko izjave u Kolindinoj kampanji. But, when in Rome. S dva Aperola nazdravili smo i u sardinijskom cat caffeu, tamo su nam ga poslužili u kriglama sa šarenim poklopcima i dvije prekrasne mace, od kojih je jedna bila poluperzijska.

Sardinijsko pivo

A kad smo kod pića, valja spomenuti sardinijsko pivo, Birra Ichnusa.

Proizvodi se od 1912. godine, a danas je u vlasništvu Heinekena. Osvježavajući lager je to, s 5,6 posto alkohola, ima i nefiltrirani. Popili smo ga u birtiji na željezničkoj stanici gdje smo čekali vlak iz provincije Oristano za Cagliari. Cagliari ima stanovnika kao jedan i pol Split, a Oristano kao Makarska. Ondje smo jeli talijansku pizzu s mesom i krumpirom. Bila je fantastična.

Drugi po veličini grad na otoku je to, a osjeti se snažan utjecaj španjolske kulture. Prije dva sata bili ste u Cagliariju, preko puta Afrike, a sad imate osjećaj da ste na setu kakve telenovele. Do Oristana smo došli logikom nasumičnog odabira vlaka, kupujući karte na blef na aparatu koji govori talijanski i ne prima Revolut, i nismo pogriješili.

Znate li što je blizu Oristana? Ona sela koja vidite u člancima gdje piše da se kuće daju za jedan euro. Ollolai, recimo. Već su ga naselili slikari, pisci, ljudi koji rade od kuće za 8000 eura. Graniči sa selom Gavoi, u kojem je bio jedan umirovljenik iz New Yorka, a kojeg sam upoznala u “Ristorante Dr. Ampex”. Unajmio je ondje kamenu kuću na dva mjeseca i posvjedočio nam da narod po kaletama govori španjolski. Konačno prilika da iskoristim svoje znanje tog jezika, rekoh mu, da upitam: “Donde esta mi cabalo, Pedro?”

No, iako sličan španjolskom, jezik sjevernog dijela otoka ustvari je sardski. Varira od sela do sela. Kombinacija je latinskog, arapskog, koječega.

Možda je to razlog gastronomskog bogatstva. Zanimljivo, dio kafića i restorana nalazi se u špiljama. Otok ih je prepun. Toliko da na Trip Advisoru ima izbor za top 10 najboljih špiljskih jedaonica.

I kad posložite tako svu tu hranu, treba je nečim začiniti. Simbol Cagliarija su oni ružičasti plamenci. Ružičasti su jer jedu alge iz solane. “Saline Conti Vecchi” nalazi se na sat vremena vožnje od centra Cagliarija, ali busevi nisu česti. Zato smo mi zamolili vozača tuk-tuka da nas prebaci. Nismo tada, naravno, znali da ćemo ići autocestom. I da će puhati sirocco, snažni topli vjetar iz Sahare, i da će početi pljusak i da je tuk-tuk otvorena trokolica koja doseže niti pedeset na sat i jeca dok nas prelaze tegljači.

No, jednom kad stignete pred planine od soli, shvatite da je vrijedilo. Velika ružičasta polja solane, leteći fragmenti magnezijeva klorida koji padaju naokolo u grudicama poput snijega, stabla s bijelim prekrivačem. Tu možete praviti snješka. Od soli.

A možete se i vratiti u grad i posjetiti izložbe. Ovi ljudi strašno drže do umjetnosti, ulice su prepune radionica, galerija. I antifašističkih grafita. Bili smo na Banksyjevoj izložbi, upad je nešto simbolično. Generalno, cijene su smiješne u odnosu na naše. Najbolje je ono besplatno.

Možete se kupati na beskonačnim plažama od bijelog ili crnog pijeska. More 20 stupnjeva u listopadu, nema kamenja. Ovdje je nasipavanje zabranjeno, eventualno se malo popravi muljem iz dubine. Plaža je krcata Posejdonovih algi što se formiraju u savršeno simetrične loptice.

A tek oni otočići...

A gradnja je zabranjena na dva kilometra od obale, pa se vi građevinski tajkuni mislite.

Stvarno, plaže nismo ni spomenuli, eto. A one su razlog zašto ljudi posjećuju Sardiniju. Sardinijsko more. Tirensko more. Vidite li vi to? Mi se u tjedan dana, koliko smo bili tamo, nismo stigli okupati, i opet da dođemo, trebalo bi nam deset dana da sve obiđemo.

A tek oni otočići... Sa svojim malim kulturama i mikrosvjetovima. Svaki je ko lijepo umotan poklon, ne možeš ni pretpostaviti što te čeka, ali znaš da neće razočarati. Otok u središtu Sredozemnog mora povukao je najbolje od okolnih zemalja. Jednako udaljen od Italije, kopna Francuske i Tunisa, Španjolske.

Susret u busu: 'Alora, bolan sač'kaj'

U busu smo sreli i jednu Mostarku, doselila se još prije rata, nije htjela reći koji je bio razlog. Nikad se nije vratila. Ni na vikend, ništa. To kako ona zamišlja svoj rodni kraj vjerojatno postoji još na staroj razglednici. Razgovarali smo nešto o politici pa sam joj spomenula Keruma. Pitala je tko je to, rekoh: "Naš Trump."

– Ahaaa. A ne čudi me da je do toga došlo – odvratila je, otprilike.

Bilo joj je drago da smo porazgovarali, na Sardiniji nema puno "naših". A nema ni problema, lijepo se živi, kaže. Zazvonio joj je telefon. Izvadila ga je iz torbe i javila se s "alora, bolan sač'kaj". Onda je vozača busa pitala nešto na hrvatskom, a on se zbunio. Zanimalo ga je je l' to ruski. Naglasak joj se nije ni mrvicu isprao.

Razgovarali smo dvadesetak minuta, proučavala nas je ko vanzemaljce, postavljala pitanja jer je htjela da mi govorimo, da čuje jezik, mislim da je muljala da je njezina stanica zadnja.

Sardinija je u povijesti bila doseljenički kraj, otud i četiri tamnoputa muslimana na zastavi. Sardi su se više puta borili protiv Rimljana. Ta je regija prošla razne vladare, ali najviše žele slobodu. Toliko su očajni da su 2014. godine predložili talijanskoj vlasti da ih proda Švicarskoj. Zbilja, tamo bi najbolje pripadali. Sardinija je svoja i ničija.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

04. prosinac 2020 06:59