Stan splitske umjetnice, kiparice Nives Čičin-Šain, ujedno je i stan i atelijer i izložbeni prostor. Velika radna soba u gotovo stotinu godina staroj zgradi na Bačvicama ipak je srce tog doma punog toplog, također stoljetnog drvenog namještaja.
Ima, doduše i u hodniku profinjenih maski, u kuhinji sa stropa lelujaju plastične meduze, skulptura djevojčice s obručem potrčala je prema kredenci, a staklenke su pune oraha, lovora i – kamenja neobičnih oblika. Tu čekaju na red, da se presele u radnu sobu gdje će dobiti noge, rogove, surle ili oklope.
Zbog tih maštovitih kamenih životinjica smo i došli. Ima već nekoliko mjeseci da ih umjetnica izrađuje, a neke od njih predstavlja i na svojoj Facebook stranici. Interes je silan, svaka nova objava ima barem pet do šest tisuća pregleda. Pripremaju se za dubrovačku izložbu u svibnju.
’Biologija vjerovanja’
Radni naziv izložbe za sada je “Nove vrste” i, kaže Nives Čičin-Šain, dio su ciklusa “Biologija vjerovanja”.
Prije njih intenzivno se bavila morskim bićima od reciklirane, termički obrađene plastike; inspirirana svakodnevnim, poznatim oblicima stvorila je nešto novo i neobično, floru i faunu među kojom se razaznaju ježinci, alge, lignje i meduze – treperave, svjetlucave forme koje pozivaju na maštanje.
Trenutno su veliki radni stol pun starinskih kliješta i nožića zaposjele “nove vrste” i malo maknule u stranu morska bića.
– Nastojim po kući grupirati male serije sličnih radova, ali, i police i ormari su mi krcati; nastojim zadržati one radove za koje znam da ih neću moći ponoviti i nisu na prodaju – kaže umjetnica.
O svom novom ciklusu veli da su joj životinje oduvijek draga tema.
– Prve “nove vrste” počela sam izrađivati lani, i to slučajno. Sudjelovala sam u jednoj akciji čišćenja plaža u okolici Trogira i naišla na posebno šupljikavo kamenje koje je veoma lagano, za razliku od onog koje svakodnevno viđamo u moru.
I rekla sam – baš ću od ovoga nešto načiniti. Inspirirala me lakoća i oblik. Kamen je u mojim skulpturicama vidljiv, za razliku od nekih drugih radova čija je unutrašnjost i konstrukcija skrivena – napominje kiparica koja nadograđuje svoje “ulove” iz prirode papier-máchéom ili kaširanim papirom.
Žičana konstrukcija
Opisuje nam i postupak izrade kamenih životinja.
– Kada izaberem lijep kamen, najbliži obliku u koji će se pretvoriti, prvo treba načiniti žičanu konstrukciju koja će kamen “podignuti na noge”. Potom ga nadograđujem smjesom recikliranog papira i dviju vrsti ljepila, i ta je smjesa “nepoderiva”, čvrsta gotovo kao i sam kamen.
O jednoj sam životinji mnogo razmišljala, već je bila dobila noge, a još nisam znala kako će izgledati jer joj je kameni trup bio veoma pravilan. Na kraju je dobila zavinut rep i glavu koja se nakrivila prema repu. Izmislim tako novu životinju, pustim ruke da same rade, pratim što se zbiva – a kada osjetim da je “oživjela” onda je pustim – opisuje Nives.
Njezina menažerija izaziva asocijacijama, u svakom liku kao da je povezano nekoliko vrsta. Neke su “lako čitljive” pa se može prepoznati jelen, ovan ili pas, ali ima ih koje kombiniraju šape, surle, rogove i oklope.
Kako je već izjedeni i prošupljeni kamen odredio, naslućuju se tu ovce, paunovi, mravojedi, oklopljeni pasanci pa i dinosauri – i, dakako, njihovi križanci. Svaki nosi u sebi blagu dozu humora ili nježnosti, poput srne sa staklenim ušima.
Ali, pravi umjetnik nikada ne staje i ne nalazi konačno i definitivno rješenje. Tako je, nakon šupljikavih kamenčića došao na red i jedan puni, glatki, pronađen na Firulama. Izrastao je u jelena i dobio ime Firulinko. Nakon njega – pas s prozirnim trupom od pleksiglasa.
Izložba u Dubrovniku
Naša sugovornica, koju recikliranje oduvijek zanima, ima prijatelje koji rade s pleksiglasom i uvijek zaviri u njihov kontejner za otpad. Tu je pronašla tijelo psa kojeg definira kao križanca baseta i jazavčara. Drugi put, od radnje koja se bavi servisom kožnih predmeta dobila je, prilikom čišćenja njihova skladišta, gomilu kopči, puntina, rebatina i ostalog materijala koji je upotrijebila za svoje oklopljene životinje.
Nema negativan odnos prema plastici; danas je došlo do toga da se plastika isključuje, prezire i okrivljuje za mnogo toga. Ona drži da je treba cijeniti u onoj mjeri u kojoj nam je olakšala život – i svakako reciklirati.
Naziv svoga izložbenog ciklusa “Biologija vjerovanja” preuzela je, uz autorovu dozvolu, od biologa Brucea Liptona čija su razmišljanja veoma utjecala i na njezine stavove o životu. I kopnene i morske stvorove izložit će u svibnju u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik. Privukao ju je veoma kvalitetan postav, a i sama stara zgrada ustanove koja je podsjeća na vlastiti dom.
Alati u nama
– Svijet je onakav kakvim ga vidim, pa i rukom napravim.U plastičnoj boci ili kamenu vidim ono što drugi ne vide i stvaram nove oblike. Ali, oživjeti ideju može svatko, ne mora biti umjetnik. Svi u sebi imamo fantastične alate kako bismo svijet oko sebe učinili ljepšim. Nažalost, isti alati, kada ih koriste mračni ljudi, mogu nam život pretvoriti i u pakao – razmišlja umjetnica.
Prije nego njezine životinje popune krdo i odšetaju na izložbu u Dubrovnik, čeka je još jedan posao: kao i uvijek, u ovo doba godine izrađuje okruglu skulpturu kojom najboljeg umjetnika na “Marulićevim danima” u travnju nagrađuje žiri čitatelja Slobodne Dalmacije.
– Skulptura se naziva “Luda” jer jedino luda i samome kralju smije u lice reći što misli. Unikat je, jer mi je dosadno izrađivati kopije. Bude uvijek sličnih dimenzija, ali oslikavam je različito i na nju upisujem ime dobitnika. Osnova toga djela je kugla. Nju imam kod kuće, a kakva će na kraju ispasti još ne znam, vidjet ćete kada bude gotova – zaključuje kiparica.
