Čim ugledam prve mimoze na pazaru, pomislim kako bi bilo vrijeme za razmisliti o nečemu što se stručno zove veliko proljetno pospremanje. Moja mater to radi i nekako s proljeća i nekako s jeseni, a ja dvaput godišnje vrlo ozbiljno o tom razmišljam. To razmišljanje je ponekad iscrpljujuće u mjeri koja je usporediva s pravim kućanskim zahvatima premještanja i preslagivanja obuće, odjeće i ostalih stvari koje, kao, moraju biti posložene uredno i sezonski racionalno.
O velikom proljetnom, jesenskom ili o pospremanju ormara bilo koje vrste, meni je zbilja teško misliti. Mene to znade toliko umoriti da mi znoj kapa s čela čim otvorim veliki zidni ormar u hodniku u namjeri da ga konačno složim, to jest presložim. Onda, suočena s tolikim stresom i lupanjem srca, sjednem da...