Sjećam se biljke što ju je moja mater rijetko i nikad zalijevala, a ona je svejedno bila vječno živahna. Moja mater nije žena koja bi zanemarila svoje cvijeće premda... Meni, onako malešnoj, ta biljka i nije sličila na cvijeće. Mislim, pod pojmom cvijeće očekuješ cvijeće, zar ne?
Ta biljka, međutim nikad nije bacila nikakav pup, nikakvi cvjetić, ništa ljeposno, nego je samo tvrdoglavo šibala uvis, a listovi su joj bili oštri kao sablje. E, dakle, ta biljka se zove svekrvin jezik. Spada, naravski, u porodicu kaktusa, a dok je moja baka, materina svekrva, bila živa i zdrava i kad bi između nje i moje majke došlo do razumljivih iskrenja, moja bi mater tome kaktusu petavala roge i danas, pedeset godina kasnije, sigurna sam da joj je taj kaktus bio neka vlaška inačica...