Veličina Donalda Sutherlanda (1935. – 2024.), jednog od najsvestranijih glumaca stare garde, vidljiva je u svakoj njegovoj ulozi, glavnoj ili sporednoj, neovisno o profilu i predznaku lika, bio pozitivac ili negativac. Neki glumci s vremenom znaju upasti u maniru i počinju lagano šmirati, povremeno i glumiti na autopilotu, samo za honorar. Ne i Sutherland.
Do smrti, koja ga je zatekla u 88. godini, Sutherland nije nikad "udarao kintu". Bio je profesionalac i radnik u jeseni života, odnosno posljednjoj fazi karijere, čak i u blockbusterima tipa "Moonfall", a znao je biti i baš glumački nadahnut, kao u "Putovanju života" s Helen Mirren, horor trileru "Telefon g. Harrigana" i hit-serijalu "Igre gladi".
Mnogi mediji isticali su "The Hunger Games" u naslovu povodom Sutherlandove smrti ravnopravno s nekim glumčevim klasicima ("M*A*S*H", "Klute"...), što je moglo zasmetati starijim filmofilima, ali njegova uloga tiranskog distopijskog negativca, predsjednika Snowa, bila je doista izvanredna i praktički je ukrao film mladoj zvijezdi Jennifer Lawrence.
To je Sutherland često radio, krao scene i čitave filmove, od prvog do zadnjeg. Karijeru je započeo ulogom u hororu "Castle Of The Living Dead" s Christopherom Leejem i mogao je cijeli život glumiti negativce s onako neobičnom, vitkom fizionomijom, izduženim crtama lica i prodornim plavim očima (jednog takvog impresivno je utjelovio u zatvorskom trileru "Iza rešetaka" i psihološki najviše izmučio Stallonea uz Briana Dennehyja u prvom "Rambu").
No Sutherland je radije postao čovjek za sve žanrove i uloge, odvažni glumački kameleon veći od života i smrti koji je tumačio raznolike likove i pronalazio u njima ljudskost usprkos tome što su uloge ponekad imale tračak ekscentričnosti pa i teatralnosti. Proboj je doživio 1967. ratnom akcijom "Dvanaestorica žigosanih" Roberta Aldricha, gdje je skrenuo pažnju na sebe unatoč tome što je dijelio kadar s teškašima (Lee Marvin, Ernest Borgnine, Charles Bronson...).
Tu je bila vidljiva njegova sklonost da likove poput Pinkleyja načini ekscentricima i ukrade scenu, primjerice kad glumi generala na smotri i uživi se u ulogu. Nakon "The Dirty Dozen" Sutherland se 1970. prirodno našao u satiričkoj antiratnoj komediji "M*A*S*H" Roberta Altmana kao neposlušni, buntovni kirurg Hawkeye, koji voli kršiti pravila, te u humornom akcijsko-ratnom pljačkaškom filmu "Zlato za odvažne" Briana G. Huttona, igrajući hipijevskog tenkista Oddballa i kradući scene Clintu Eastwoodu ("Pijem vino, jedem sir i hvatam neke zrake sunca").
Na snimanju potonjeg filma u Hrvatskoj Sutherland je dobio jaki meningitis, pao u komu i doživio kliničku smrt. To iskustvo kao da je prenio u ulogu u psihološko-nadnaravnom hororu između života i smrti "Ne okreći se" Nicolasa Roega iz 1973., gdje je glumio progonjenog roditelja koji odlazi sa suprugom (Julie Christie) u Veneciju nakon što im se kćerkica utopila.
Film je svojedobno bio kontroverzan zbog "autentične" scene seksa, ali puno je više od toga, studija žalovanja u okviru horor-žanra. Tko je očekivao seks i u "Casanovi" (1976.), mogao je biti razočaran s obzirom da je Federico Fellini režirao nešto drukčiji kostimirani film, a Sutherland se fino uklopio u njegovu viziju slavnog ljubavnika.
Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su za njega najplodnije razdoblje. Bio je sjajan kao introvertirani detektiv koji istražuje slučaj nestalog čovjeka i zaljubi se u prostitutku (Jane Fonda) nakon što je prati i prisluškuje u krimiću "Klute" iz 1971., prvom dijelu paranoidne trilogije Alana J. Pakule ("Ubojice i svjedoci", "Svi predsjednikovi ljudi").
Paranoju je odlično dočarao i u SF hororu "Invazija tjelokradica" (1978.) Philipa Kaufmana o alienskom preuzimanju čovječanstva izvanzemaljskim klonovima i zauvijek ušao u legendu scenom kad upire prstom s vriskom na usnama. Zaokret za 180 napravio je u komediji "Zvjerinjak" (1978) Johna Landisa glumeći napušenog fakultetskog profesora.
Koliko je Sutherland bio dobar glumac, svjedoči i njegova krajnje drukčija izvedba još jednog roditelja, ovaj put u drami o disfunkcionalnoj obitelji "Obični ljudi" (1980.) Roberta Redforda, gdje je pokušao zadržati familiju na okupu, a kameleonstvo je potvrdio i kao misteriozni naci špijun koji posjeduje ključnu informaciju u vezi "Dana D", ali će se u pokušaju bijega iz Britanije zaljubiti u udanu djevojku. Film je, naravno, "Špijun zvan Igla" (1981.) Richarda Marquanda.
Još je misteriozniji bio u "JFK-u" (1991.) Olivera Stonea kao gospodin X koji potiče teorije zavjere u vezi atentata na Kennedyja i šire. Iste 1991. Sutherland je ostvario impresivnu piromansku minijaturu i u "Vatrenim kacigama" Rona Howarda, nadmašivši i jednog Roberta De Nira, no nastup u "JFK-u" možda je i nešto najbolje u njegovoj karijeri.
U sceni tihe jeze Sutherland je održao glumački "masterclass" i bilo mu je dovoljno 15 minuta da ukrade cijeli trosatni film. Činjenica da za tu ulogu nije bio nominiran za Oscara i općenito da su nominacije mimoišle takvog glumačkog titana tijekom plodne karijere jedna je od najvećih sramota u povijesti Akademije. Počasni Oscar uručen Sutherlandu 2017. teško to može iskupiti.