Kad se ponovo stotine tisuća, možda i milijuni djevojčica, djevojaka, a bogme i zrelih žena, preodjene u vještice, nijedna neće imati dvojbe kako vještica treba izgledati. To svi znamo, zar ne? Već stoljećima one se prikazuju kao ružne starice s velikim nosevima, s dlakavim bradavicama, smrdljivog daha i zlokobnog osmijeha, po mogućnosti sa svega dva, tri zuba u vilici, koje se druže sa crnim mačkama i naravno i neizostavno – koje jašu na metlama. Neke čak imaju zelenkastu put što je opis vrlo sličan onome kojeg su širili inkvizitori i lovci na vještice i koji su, kad se sve zbroji, pobili oko sto tisuća žena usprkos činjenici da one uopće nisu tako izgledale niti su imale leteće metle.
- Lov na vještice je najveći femicid u povijesti čovječanstva, ali se ne proučava u školama niti na sveučilištima. Ne samo da je to mračno doba zaboravljeno, ono je postalo legenda na osnovi koje je vještica prihvaćena kao lik iz bajke, praktički šala, kaže talijansko-američka filozofkinja Silvia Federici, autorica knjige ‘Caliban and the Witch’.
Metla od davnina
Pretraga slika na internetu dovoljna je da vidimo kako je stereotip globalno raširen. Tisuće datoteka prikazuju vješticu na uobičajeni način, one su likovi sa starih gravura, ali one su i zabavne maske za Noć vještica, one su prikaze iz maglovitih šuma... Ponekad su nešto uljepšane i prikazane kao zgodne djevojke ‘male, slatke, seksi vještice‘, ponekad utjeruju strah u kosti, a ponekad su samo bezopasna karikatura. Ali to je uvijek vještica s metlom i sa šiljastim šeširom. Otkud nam uopće ta slika?
Nije poznato kada je metla prvi put izumljena, ali metenje seže u davna vremena kada su ljudi vjerojatno koristili snopove tankih šiba, trstike i drugih prirodnih vlakana kako bi pomeli pepeo s ognjišta. Metenje se kao kućanski posao pojavljuje čak i u Novom zavjetu, koji datira iz prvog i drugog stoljeća naše ere.
Ipak, koliko se zna, prvi prikaz vještice na metli potječe iz poeme “U obranu čestitih dama” francuskog pjesnika Martina Le Franca, objavljene 1451. godine. Tamo su dva crteža na kojima jedna žena jaši na metli, a druga na štapu. Obje su prikazane u tipičnoj srednjovjekovnoj odjeći, a kako nose marame vjerojatno je da su bile valdežanke, odnosno članice kršćanske sekte koja je zagovarala povratak izvornim kršćanskim vrijednostima. Sekta je osnovana još u 12. stoljeću, no vrlo brzo ju je Crkva proglasila heretičkom, a jedan od razloga za to ležao je ne samo u povratku vrijednostima siromaštva i poniznosti već i u tome što su u toj sekti žene mogle u crkvenoj hijerarhiji postati i svećenice. No teško da je ilustrator Le Francove poeme ‘izmislio‘ leteće vještice. Dapače, ideja vještica datira još iz starog vijeka, te se smatra da bi veza između vještica i metli mogla imati korijene u poganskom ritualu plodnosti, u kojem bi seoski starješine skakali i plesali jašući na motkama, vilama ili metlama u noćima punog mjeseca kako bi potaknuli rast usjeva.
Moćni Dürer
Vještice se pojavljuju i u antičkom dobu u obliku krilatih harpija i "striksa" nalik sovama - zastrašujućim letećim stvorenjima koja su se hranila bebama. Kirka, čarobnica iz grčke mitologije, bila je vrsta vještice, sposobna pretvoriti svoje neprijatelje u svinje, a iste je moći imala i njezina nećakinja Medeja. Drevni je svijet, dakle, odgovoran za uspostavljanje niza opisa koji će se kasnije povezati s vješticama.
Ipak, tek se u ranoj renesansi moderna percepcija vještice doista formirala, a jedan je čovjek tog razdoblja nedvojbeno učinio više od bilo kojeg drugog da definira način na koji i danas zamišljamo vještice: njemački slikar i grafičar Albrecht Dürer.
U dvije njegove iznimno utjecajne gravure, Dürer je odredio ono što će postati dvostruki stereotip o izgledu vještice. S jedne strane, kao u ‘Četiri vještice’ iz 1497., vještica je mogla biti mlada i njezin fizički šarm mogao je očarati muškarce. S druge strane, kao u ‘Vještica jaše unatrag na kozi‘, nastaloj oko 1500. godine, mogla je biti stara i odvratna. Tu je prikazana kako sjedi na jarcu, simbola đavla. Ima obješene grudi, usta su joj otvorena dok izvikuje čarolije i baca uroke, a njezina divlja, vjetrom raspuhana kosa neprirodno leprša u smjeru kretanja, a ne obrnuto, što je znak njezinih magičnih moći. Dakako, ona drži i štap od metle.
Za povjesničare umjetnosti, međutim, zanimljivo je pitanje što je renesansnim umjetnicima dalo model za užasne vizije. Jedna je teorija da su Dürer i njegovi suvremenici bili inspirirani personifikacijom otjelovljene Zavisti kako ju je zamislio talijanski umjetnik Andrea Mantegna (oko 1431.-1506.) u gravuri ‘Bitka morskih bogova‘.
- Mantegnin lik Zavisti oblikovao je svojevrsni poziv na renesansu vještice kao odvratne stare žene, objasnila je umjetnica i spisateljica Deanna Petherbridge – Zavist je bila malaksala, grudi joj više nisu bile dobre, zbog čega je bila ljubomorna na druge žene, a bebe je napadala i jela ih. Često je imala zmije umjesto kose. Dobar primjer ovog tipa vještice zavisti može se vidjeti u izuzetno intenzivnoj talijanskoj grafici poznatoj kao ‘Lo Stregozzo‘, odnosno ‘Vještičja povorka‘, nastaloj oko 1520.. Ovdje zlonamjerna vještica s otvorenim ustima i raščupanom kosom grčevito drži kotao i jaše na fantastičnom, monstruoznom kosturu. Njezina desna ruka poseže za bebinom glavom, a mnoštvo beba je kraj njezinih nogu. Ovaj otisak nastao je tijekom ‘zlatnog doba‘ slika vještica kada su suđenja vješticama potresala Europu, budući da je vrhunac lova na vještice trajao od 1550. do 1630. godine, pojasnila je Deanna Petherbridge.
Malleus maleficarum
Ipak, treba reći i to da je prva osoba koja je, koliko se zna, ikad priznala da je letjela na metli – bio muškarac. I ne bilo kakav muškarac nego poglavar samostana reda Sv. Augustina iz općine Saint-Germain-en–Lay na sjeveru Francuske. Ime mu je bilo Guillaume Edelin koji se ozbiljno zamjerio Crkvi jer je kritizirao ondašnju politiku prema kojoj je bilo uobičajeno da se žene optužuju za potpisivanje ugovora s vragom i da u skladu s takvim ugovorom standardno lete na metli. Ironizirajući tu doktrinu, izjavio je kako je, eto, on letio na metli no njegov humor nije dobro primljen te je uhićen 1453. godine. Nakon uhićenja je naravno podvrgnut mučenju pa je tako Guillaume priznao da je zbilja jahao na metli. Pokajao se, ali budući da je ipak bio muškarac i to visokog položaja, kraj života dočekao je u zatočeništvu.
No kad je papa papa Inocent VIII. 1484. svojom bulom blagoslovio Heinricha Institorisa i Jakoba Sprengera, autore zloglasne knjige “Malleus maleficarum” koja će služiti kao neka vrsta i kaznenog i kaznenog procesnog zakona na osnovi kojeg će brojne žene biti spaljene na lomači, ugušene u vodi, razapete na strojevima za mučenje, dekapitirane ili “samo” protjerane iz sela i gradova nekadašnje Europe, progon vještica dobio je licencu najvišeg ranga. Paradoksalno, upravo su progonom vještica žene po prvi put stupile, odnosno bile masovno gurnute, na javnu društvenu scenu. Dakako, u ulozi masovnih žrtava.
Tisak je kriv
Izum tiskarskog stroja omogućio je umnožavanje i dijeljenje ne samo knjiga nego i ilustracija. Tako je 1455. godine objavljena prva tiskana Biblija, a premda se smatra kako je nova tehnologija izvanredno značajna za širenje pismenosti i kulture, ona je pomogla i širenju predrasuda, posebno predrasuda o vješticama, dakle ženama kao silama nečistim. Kao rezultat toga došlo je do izljeva brutalno mizoginih slika čarobnjaštva, s umjetnicima koji su iskoristili izum tiskarskog stroja za brzo i masovno širenje materijala. Slobodno se može reći kako je vještičarstvo blisko povezano s revolucijom tiska. Do 18. stoljeća, međutim, vještice se više nisu smatrale prijetnjom. Umjesto toga, shvaćene su kao praznovjerje. Ipak, to nije spriječilo velike umjetnike poput Francisca Goye da ih prikazuju. ‘Los Caprichos‘, Goyina kolekcija od 80 kapricioznih, odnosno ćudljivih bakropisa iz 1799., koristi vještice, demone i čudovišta kao sredstva za satiru. Goya koristi vještičarenje metaforički kako bi ukazao na zla društva, a njegove grafike o govore o pohlepi, ratu i pokvarenosti svećenstva. Goya nije vjerovao u doslovnu stvarnost vještica, ali su njegove grafike još uvijek među najmoćnijim slikama vještica ikada napravljenim. Ploča 68 Los Caprichos, recimo, je nezaboravna: stara vještica podučava privlačnu mlađu vješticu kako letjeti na metli. Obje su gole, a otisak je trebao biti i sugestivan: španjolski ‘volar‘ znači letjeti, ali u slengu označava i orgazam.
A onda je došao film. Prvi film koji je snimljen na temu vještica bio je ‘Häxan‘, najskuplji nijemi film ikad snimljen u Skandinaviji. ‘Häxan‘, što na švedskom znači vještica, je 1922. režirao Benjamin Christensen miješajući dokumentarni i horor žanr kako bi pratio povijest praznovjerja vezan za vještice i vještičarenje. Originalno je trajao 106 minuta, no kasnije je dorađen i ‘ušminkan‘, posebno prije dvije godine kad je obilježen njegov stoti rođendan. Dakako, Hollywood je slike vještica i svih ‘zlih bića‘, stvarnih i izmišljenih, doveo do savršenstva, što god mi mislili o tome...