Sve do sredine 19. stoljeća bilo je normalno katkad dijeliti krevet s prijateljima, kolegama, pa čak i potpunim strancima. Ako ste se zatekli na putu, u zimskoj noći u nekakvoj zabiti i naišli na krcatu gostionicu - kao "boljem" gostu mogli bi vam ponuditi da se uvučete u krevet u kojemu već netko spava.
Ili se izvaliti na tvrdoj klupi, čak i na podu. Mnogi su birali ovo prvo, premda je nezgodno bilo ako onaj tko već spava u krevetu strašno hrče, pijan je, nije se odavno oprao ili - spava gol.
Međutim, u prošlim vremenima mnogi su ljudi - i u situacijama koje nisu bile "izvanredne" kao što je to traženje prenoćišta na cesti - spavali zajedno zbog društva, sigurnosti, topline i razgovora. A nisu bili u ljubavnoj vezi, pa ni bliski rođaci.
Kako piše BBC, 1187. godine Richard Lavljeg Srca sklopio je neočekivano prijateljstvo s bivšim neprijateljem - Filipom II., koji je vladao Francuskom. U početku je bila riječ samo o političkom savezu, a kasnije su se vladari sprijateljili, družili, jeli iz istog posuđa, a napokon počeli i spavati zajedno.
Premda se zbog toga nagađalo i o njihovoj ljubavnoj vezi, današnji povjesničari uglavnom drže da je taj postupak bio znak povjerenja i bratstva.
Čavrljanje i osjećaj sigurnosti
Ponekad je "društveno spavanje" bilo jednostavno rješenje za nedostatak kreveta, koji su bili vrijedni komadi namještaja. Ali čak je i plemstvo tražilo prijatelje u krevetu zbog mogućnosti noćnog čavrljanja i osjećaja sigurnosti.
Ova praksa je prastara: u drevnoj povijesti su čitave obiteljske grupe spavale zajedno. Pronađeni su ostaci neke vrste madraca od lišća iz kamenog doba na koje je moglo leći mnogo ljudi.
Tek u antici su pripadnici viših slojeva društva počeli noćiti sami, u zasebnoj sobi i krevetu čak i ako su bili u braku, dok su se sirotinja, sluge, robovi, šegrti i ostali i dalje gužvali negdje na slami, u grupama.
O zajedničkom spavanju ostalo je mnogo zapisa iz doba srednjeg vijeka i renesanse, sve do 19. stoljeća.
Desetak mesara i njihovih žena
U 16. stoljeću, zabilježeno je, gostionica White Hart u Hertfordshireu u Engleskoj nudila je putnicima golem krevet od šest metara četvornih, okružen zastorima zbog čuvanja topline. Putnici su se u njemu smještali onim redom kako su pristizali. Zbog oklade je jednom u njemu prespavalo nekoliko desetaka ljudi - mesara i njihovih žena.
Podijeliti krevet s nekim danas u pravilu nosi seksualnu konotaciju, ali, u staro vrijeme na to se nije tako gledalo.
Čak su i sveta Tri kralja koji su putovali u Betlehem prikazana na slikama kako zajedno noće, jedan uz drugoga. Ako su kraljevi - ili mudraci - bili ravnopravni, nije bilo neobično ni da krevet dijele podređeni i nadređeni: majstori i šegrti, sluškinje i gospodarice te članovi kraljevskih obitelji i njihovi podanici.
Najdetaljniji zapisi o zajedničkom spavanju s raznim osobama mogu se naći u opsežnim dnevnicima Samuela Pepysa, visokog engleskog državnog dužnosnika iz 17. stoljeća. Zabilježio je on brojne ljubavne avanture, ali i potpuno bezazleno spavanje s prijateljima i potpunim strancima.
Buhe navalile na doktora
Jednom je na putovanju podijelio krevet s nekim liječnikom; bilo je to ugodno iskustvo. Osim socijalne komponente, pametnih razgovora i veselog brbljanja sve do jutra, dogodilo se i to da su sve buhe navalile na doktora koji im je valjda bio "ukusniji", a Pepysa ostavile na miru.
Iako je na raspolaganju imala mnogo kreveta, drži se se da kraljica Elizabeta I. ni jednom nije spavala sama tijekom svoje 44-godišnje vladavine. Svake se noći povlačila u svoju spavaću sobu s jednom od svojih povjerljivih pratilja, s kojom bi razmatrala dnevne aktivnosti na dvoru.
Žena u krevetu također je bila određeno jamstvo kraljičine časti, a bila joj je pri ruci i za sve potrebe. Elizabeta vjerojatno nije nikada zaboravila skandal koji joj se dogodio u mladosti, kada joj je u spavaću sobu nenajavljen upadao novi suprug njene maćehe - što se dakako, pročulo.
U vezi s dijeljenjem kreveta postojao je i određeni bonton - od spavača se očekivalo da izbjegavaju pretjerani razgovor, poštuju tuđi osobni prostor i izbjegavaju vrpoljenje te natezanje pokrivača.
Ali stvari nisu uvijek išle po planu.
Rizik od zaraza
Jedne noći 1776., dva utemeljitelja SAD-a, Benjamin Franklin i John Adams našli su se usred žestoke rasprave dok su dijelili sobu i krevet u gostionici u New Brunswicku. Rasprava je započela kad je Adams otišao zatvoriti prozor. Franklin je započeo dugu priču o prehladama, za koje je vjerovao da dolaze od recikliranja zraka u zagušljivoj prostoriji. Adams je bio toliko "zabavljen" ovim predavanjem da je odmah zaspao.
Dijeljenje kreveta s poznatima i nepoznatima moglo je katkad uroditi zabavnom noći i ugodnim razgovorom ali, treba li uopće spominjati - nosilo je rizik od zaraza, pa i od nasilja.
U pravilu se gledalo da mladi ljudi različitog spola budu daleko jedni od drugih. Međutim, u velikim kućanstvima nerijetko je u istoj prostoriji nagurana spavala muška i ženska posluga pa su povremeni seksualni kontakti bili neizbježni.
I onda - u 19. stoljeću dijeljenje kreveta počelo je izlaziti iz mode čak i za bračne parove.
Sve je počelo s jednim utjecajnim američkim liječnikom. William Whitty Hall, koji je imao čvrsta mišljenja o mnogim temama, postao je strastveni zagovornik ideje da zajedničko spavanje nije samo nerazborito – već i "neprirodno i degenerativno".
Gotovo stotinu godina mnogi su bračni parovi radije spavali svatko u svom krevetu (premda obično u istoj sobi).
To se promijenilo tek 1950-ih, kada su ljudi počeli gledati na odvojene krevete kao na znak propalog braka. No, "društveno spavanje" s nepoznatima, pa ni s prijateljima, nije se više vratilo.