StoryEditor
PanoramaSTARA INTRIGA

Velika priča o tajnoj vezi Seusova blaga i velikog bogatstva svekra Nikoline Pišek: Miša Grof je 1990. sa svojim kumom uhićen u Beogradu

7. srpnja 2022. - 08:10

Iznenadna smrt Vidoja Ristovića, 44-godišnjeg supruga Nikoline Pišek, osim šoka koji je u srpskoj, ali i regionalnoj javnosti izazvala zbog neobičnih okolnosti u kojima je Ristović preminuo, već tjednima u medijima proizvodi dodatne šokove. Riječ je, dakako, o prijeporima između Nikoline Pišek i njezina svekra Viktora Ristovića oko nasljedstva njegova jedinca, ali i o teškim riječima koje pljušte medijskim prostorom, prelazeći preko ruba dobrog ukusa.

image

Vidoje i Nikolina Ristović

Darko Tomaš/Cropix

Viktor Ristović je srpskoj javnosti vrlo poznat, ali, premda ga svi mediji u regiji familijarno oslovljavaju kao Mišu Grofa, njegovi su poslovni uspjesi i podrijetlo evidentno golemog bogatstva prilično nepoznati. Od toga je bogatstva, čini se, živio i njegov sin koji, premda s diplomom povjesničara umjetnosti, zapravo i nije imao "pravu" karijeru. Koliko se dade razaznati iz novinskih naslova, Vidoje je tek kratko u Beogradu vodio jednu antikvarnicu, ali je od posla brzo odustao. Ipak, živio je na vrlo visokoj nozi, a samo vjenčanje s Nikolinom, tada očito dobrodošlom u obitelj, njegov je otac u Monte Carlu prije devet godina navodno platio oko 400 tisuća eura. I dok nesretnog Vidoja mediji i posthumno opisuju tek kao "sina Miše Grofa", sam Grof, međutim, to je već posve druga priča, koja je jedno vrlo kratko vrijeme bila vrlo zanimljiva i Republici Hrvatskoj.

Viktor Ristović, naime, bio je u krugu osoba koje se povezivalo s golemom zbirkom antičkoga srebra, takozvanim Seusovim blagom, za koju je dr. Vesna Girardi Jurkić do kraja života bila uvjerena da pripada Hrvatskoj. No ni Hrvatska, ni dr. Vesna Girardi, nekad arheologinja u Puli, a kasnije ministrica kulture u Vladi, tu tezu nisu uspjeli dokazati ni pred jednim sudom pa je 15 masivnih i izvanredno očuvanih srebrnih komada posuđa iz 4. stoljeća pripalo Mađarskoj. Mađari nisu, tih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je Hrvatska vodila rat za obranu i obnovu, žalili ni vremena ni truda, a bogami ni novca, da u Budimpeštu "vrate svoje srebro". Hrvatska sebi tu bitku nije mogla priuštiti premda... Nemoguće je procijeniti što bi bilo da je bilo.

image
Pedja Milosavljević/Cropix

U ime Sotheby'sovo...

Viktor Ristović je u travnju 1990., zajedno s Antonom Tkalecom, svojim kumom i prijateljem, bio uhićen u Beogradu, a sve kako bi ih se ispitalo o njihovoj umiješanosti u aferu koja je bila upravo eksplodirala na svjetskoj razini. Naime, Seusovo blago prvi put je spomenuto u veljači 1990., kada je u New Yorku aukcijska kuća Sotheby's najavila njegovu prodaju. Tvrdilo se da je riječ o antičkom srebru libanonskog podrijetla, a procijenjena vrijednost bila je od 50 do 100 milijuna dolara. Na prodaju je bilo ponuđeno 14 srebrnih predmeta i veliki brončani kotao. Prodavatelj je bio Spencer Douglas David Compton, 7. markiz od Northamptona. No britanski list The Independent, najavljujući aukciju u New Yorku, piše tada o Seusovu blagu, uz aluziju da je ilegalno izneseno iz neke zemlje te u tekstu od 9. veljače 1990. zbirku opisuje kao jednu od najvećih arheoloških i antikvarnih senzacija.

Premda je Sotheby's raspolagao libanonskim dokumentima o izvozu, ipak je, zajedno s UNESCO-om i Interpolom, kontaktirao 29 zemalja na teritoriju unutar nekadašnjega Rimskog Carstva. Prije same aukcije koju su planirali u Švicarskoj te godine, tražili su bilo kakav dokaz koji bi pobio ili potvrdio autentičnost dokumenata koje je markiz priložio o podrijetlu vlasništva. Sotheby'sova najava o aukciji bila je prva javna objava o blagu, a tvrdnja da je pronađeno u Libanonu dovela je do toga da je ta zemlja odmah 15. veljače 1990. podnijela tužbu u New Yorku, tvrdeći da je dokumentacija o izvozu krivotvorena i da je srebro ilegalno izneseno iz Libanona.

image

Seusovo blago sad je dio stalnog postava Mađarskog nacionalnog muzeja

Magyar Nemzeti Múzeum

Zbog toga je u ožujku sudac naložio zapljenu srebrnine koja se tada nalazila u New Yorku i bila je samo nakratko izložena u Sotheby'su. Nedugo zatim objavljeno je da je srebro pronađeno u blizini Pule i da je prokrijumčareno iz Jugoslavije krajem 70-ih. Pravo na vlasništvo tako je polagala i Jugoslavija, a nakon raspada zajedničke države, Hrvatska. U Barbarigi je, kako su tvrdili svjedoci, Seusovo blago navodno pronađeno i otkopano 30. lipnja 1960. godine, tijekom radova u rovovima bivše JNA.

Mađarska akcija

Poslije će, krajem 80-ih, dozvolu da se istraži područje Barbarige dati osobno general armije Veljko Kadijević na molbu arheologinje dr. Vesne Girardi Jurkić, koja je pokušala znanstveno dokazati da blago pripada Hrvatskoj. Uzalud! "Nestanak" Seusova blaga iz Hrvatske kasnije će biti praćeno kontroverznim pričama, a spominjali su se ljudi iz vojnog establišmenta za koje se spekuliralo da su srebrninu iznijeli iz zemlje. Među ostalima spominjao se i Goran Štrok, sin Izidora Štroka, načelnika Prve divizije Korpusa narodne obrane Jugoslavije. Štrok mlađi je krajem sedamdesetih otišao u Veliku Britaniju, a neki su tvrdili da je s njim otišlo i Seusovo blago, što je Štrok više puta demantirao.

image

Foto: Magyar Nemzeti Múzeum

Magyar Nemzeti Múzeum

Mađarska je još 1991. objavila argumente da je srebro iskopano u blizini sela Polgárdi, 16 kilometara južno od jezera Balaton. U međuvremenu Libanon se povukao iz parnice, a ostali su samo Mađarska i Hrvatska, no 1993. sud je zaključio da ni jedna od dviju država nije priložila uvjerljive dokaze o podrijetlu i vlasništvu te je markiz Northampton tako postao i službeno vlasnik Seusova blaga. Jedno vrijeme bio je proglašen moratorij na prodaju blaga, sve do 2006. godine, kada je otvorena mogućnost da se Seusovo blago otkupi, ali Hrvatska i hrvatski poduzetnici nisu tada imali ni sluha, a možda ni novca da to učine. Konačno, prije sedam godina, u ožujku 2014. mađarski mediji objavili su da je 14 srebrnih posuda "vraćeno" Mađarskoj, a premijer Viktor Orban rekao je da je na "povrat obiteljske srebrnine" Mađarska potrošila 15 milijuna eura. Svih 14 posuda i bakreni kazan sad su dio stalnog postava u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti. Ostalo je nejasno je li to, međutim, sve blago i ima li još ponegdje neki "tanjurić", dobro skriven i pohranjen na nepoznatoj adresi...

image

Foto: Magyar Nemzeti Múzeum

Magyar Nemzeti Múzeum

– Mađari su se dobro organizirali – rekla je tada Vesna Girardi Jurkić. – Za razliku od njih, mi smo ipak olako odustali od dokazivanja da blago pripada nama.

Mafijaške veze

No vratimo se Ristoviću. Dana 29. travnja 1990., gotovo tri mjeseca nakon što je Sotheby's najavio prodaju Northamptonova Seusova blaga, Anton Tkalec i Viktor Ristović uhićeni su i policija je ispitivala Tkaleca 24 sata, a zatim ga je pustila. Navodno, taj je trgovac antičkim novčićima, vrlo bogat i ugledan vlasnik uhodanog biznisa u Zürichu svoju slobodu tada platio s 200 tisuća tadašnjih maraka. Ristovića je policija držala još dva dana, ali ni jedan ni drugi nisu optuženi. No u beogradskim novinama počele su se pojavljivati ​​priče u kojima se kao glavni izvor navodi upravo Ristović, koji je govorio da su srebro na srpsko-makedonskoj granici pronašli Romi, koji su ga potom u bescjenje prodali Tkalecu. Navodno, Tkalec je radio za jugoslavensku tajnu službu, pisalo je u novinama, možda kao doušnik, možda kao krupnija faca koja je, ako je srebro bilo iz okolice Barbarige i ako je doista pronađeno unutar vojnog kompleksa bivše JNA, omogućila "glavešinama" da se glatko i lako obogate. Bez JNA takav se teret nije mogao iznijeti iz zemlje, makar zemlja bila, kao što je i bila, pred krvavim raspadom.

No dok je Tkalec praktički nestao s radara te malo tko znade kako taj čovjek uopće izgleda, Viktor Ristović je u Beogradu stvorio pravo carstvo. Vrlo javno carstvo koje je stvorio trgujući i s izrazito sumnjivim tipovima. Jedan od njih bio je i Željko Ražnjatović, kasnije poznat kao Arkan, ali bilo je tu i drugih "kapitalaca". Uostalom, na vjenčanju njegova sina i Nikoline Pišek, kum mladoženji bio je jedan od najbogatijih Srba – Milan Beko, koji je u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića bio ministar za privatizaciju te autor Zakona o privatizaciji, koji je na snazi bio do 2001. godine. Smatra ga se jednim od najmoćnijih ljudi u Srbiji. Odigrao je važnu ulogu u privatizaciji nekoliko velikih srpskih tvrtki: Telekoma Srbije, Knjaza Miloša, Luke Beograd, Večernjih novosti... Godinu dana kasnije, 2014., na njega je izvršen atentat, koji nije uspio.

image

Vidoje Ristović i Miša Grof

Peđa Milosavljević/Cropix

Na svadbi Ristovića bio je, primjerice, i Ljubiša Buha Čume, zaštićeni svjedok u postupku protiv "zemunskog klana" zbog ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, koji je, tako se barem pisalo, tijekom rata stekao bogatstvo trgujući naftom i drogom te izrastao u šefa "surčinskog klana". Upravo s Čumetom je pokojni Vidoje Ristović bio u Zagrebu na sprovodu Vinka Žuljevića Klice, ubijenog i vrlo kontroverznog umirovljenog časnika HVO-a. Ukratko, za razliku od Antona Tkaleca, Viktor Ristović, kao i njegov sin, bili su vrlo javni ljudi. Dapače, osim po nedokazanoj umiješanosti u aferu sa Seusovim blagom, Miša Grof bio je umiješan u još jednu veliku aferu s antičkim blagom.

Trgovina antikvitetima

Riječ je o tzv. Avarskom pojasu, masivnom zlatnom opasaču iz 6. stoljeća, pronađenom kod Sremske Mitrovice, koji je, zahvaljujući konkurentskim trvenjima oko blaga, 1992. završio u Muzeju Srema, a ne na crnom tržištu. No ni tada Ristović, baš kao ni Tkalec, nisu optuženi ni za što. Uostalom, samo deset posto kriminala vezanog uz krijumčarenje arheološkog blaga ikad bude procesuirano, čak i u zemljama znatno uređenijim od balkanskih gdje, prema procjenama Interpola, krstari najmanje dvadesetak ilegalnih organiziranih grupa, koje dobro utabanim švercerskim kanalima veći dio pronađenih arheoloških vrijednosti krijumčare put zapadne Europe.

Riječ je o iznimno unosnom biznisu, koji zauzima treće mjesto po profitabilnosti, poslije nelegalne trgovine oružjem i narkoticima. Počeci organizirane ilegalne trgovine antikvitetima s arheoloških nalazišta širom Balkana datiraju otprije 35 do 40 godina, kad se po zemljama bivše države pojavljuju "antikvari", "kolekcionari" i "trgovci umjetničkim predmetima". Na dnu piramide su brojni lokalni tragači opremljeni metal-detektorima, potom "kolekcionari" koji od njih za bagatelu otkupljuju pronađene predmete te potom stupaju u kontakt s "krupnim igračima", odnosno organizatorima transporta predmeta u inozemstvo, premda nerijetko i "kolekcionari" osobno krijumčare antikvitete.

Krupni igrači obično su ljudi iz financijskih, gospodarskih ili političkih krugova ili su jednostavno ljudi koji u tim krugovima imaju jake veze. To su uglavnom situirani, obrazovani ljudi, imaju dobar ukus, u društvu ih smatraju elokventnima i šarmantnima, a nije nevažno i da su dobri prijatelji i kumovi s pripadnicima kriminalnih grupa. Najčešće čitav život ostaju formalnopravno nevini, a ako se eventualno i uvale u kakav proces – sve završi uvjetnom kaznom, neusporedivom s pribavljenim bogatstvom. Viktor Ristović, za razliku od svoga sina koji je jednom osuđen na kućni pritvor zbog nelegalnog nošenja oružja, nikad ni za što nije bio osuđen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. listopad 2022 01:35