FOTOGALERIJA Umjesto običnog lijesa biraju gitaru, cipelu ili tunu: ovdje pogreb postaje posljednja priča o pokojniku

U jednoj radionici u Accri u Gani drvo ne poprima samo oblik lijesa. Pred majstorima nastaje golema tuna, drugdje se izrezbaruje cipela, a među neobičnim narudžbama mogu se pronaći i gitare, mikrofoni, automobili i drugi predmeti koji na prvi pogled nemaju mnogo veze s pogrebima.

No upravo je u tome posebnost ganskih fantazijskih lijesova. Njihov oblik nije slučajan – trebao bi ispričati nešto o osobi koja je preminula.

Lijes koji govori tko je bio pokojnik

Tradicionalni majstori u Gani izrađuju ove neobične drvene konstrukcije ručno, a naručitelji najčešće traže predmet koji je na neki način obilježio život pokojnika. Tako ribar može biti ispraćen u lijesu oblikovanom poput ribe, dok se za nogometaša može izraditi golema nogometna cipela.

Jedan takav primjer nastao je u radionici Kane Kwei Carpentry Workshop u Accri. Mladi proizvođač lijesova Derrick Anang radio je na lijesu u obliku tune, naručenom za preminulog ribara. Umjesto da drveni sanduk bude tek posljednje mjesto počinka, majstorskim je radom pretvoren u simbol njegova zanimanja.

Sličan prizor zabilježen je i kod radionice Erico Carpentry Shop, gdje je izrađen lijes u obliku cipele za pokojnog nogometaša.

Od drveta do neobičnog umjetničkog djela

Izrada takvog lijesa zahtijeva mnogo više od sastavljanja drvenih dasaka. Majstori najprije oblikuju osnovnu konstrukciju, potom je bruse i oslikavaju, a svaki detalj mora odgovarati zamišljenom predmetu. Tek kada je posao završen, lijes napušta radionicu i odlazi na pogreb.

Upravo fotografije iz ganskih stolarskih radionica najbolje pokazuju koliko su ti predmeti udaljeni od klasične predodžbe o lijesu. U njima se vide piljevina, alat, boje i majstori koji svakom novom narudžbom pokušavaju vjerno prenijeti dio nečijeg života u drvo.

Ovakvi se lijesovi u Gani nazivaju abebuu adekai, što se može prevesti kao "kutije s poslovicama“. Naziv dobro opisuje njihovu ulogu: predmet na kojem počiva pokojnik svojevrsna je poruka o njegovu karakteru, poslu ili životnoj priči.

Pogreb koji nije samo oproštaj

Ova tradicija posebno je povezana s narodom Ga i područjem Velike Accre. Razvijala se tijekom 20. stoljeća, a s vremenom je izrasla u prepoznatljiv oblik zanatstva koji je postao poznat i izvan Gane.

U pozadini svega nalazi se drugačiji pogled na posljednji ispraćaj. Tuga je prisutna, ali pogreb ne mora biti isključivo mračan događaj. U njemu se mogu spojiti sjećanje, simbolika, obiteljska priča i svojevrsno slavljenje života osobe koja odlazi.

Zato neobični oblici nisu samo pokušaj da se privuče pažnja. Za obitelj oni mogu predstavljati način da se pokojnika posljednji put pokaže onakvim kakav je bio – kroz posao kojim se bavio, ono što je volio ili predmet koji ga je najbolje opisivao.

Kada se lijes u obliku tune naposljetku spusti u grob ili velika cipela nestane pod zemljom, nestaje i predmet koji je danima nastajao u radionici. Ali poruka koju nosi ostaje mnogo dulje: posljednji oproštaj u Gani tako postaje i priča o životu koji je prethodio smrti.