Danas je rijetkost naići na “novinski” kiosk, a kada ga konačno nađeš, možda na njemu nećeš moći kupiti novine. Do prije deset godina u mome kvartu bila su četiri kioska, a danas je ostao samo jedan, koji uz to ne radi popodne ni nedjeljom.
A zanimljivo, baš su kiosci u drugoj polovici osamdesetih prvi počeli raditi nedjeljom, prateći tada prva nedjeljna izdanja novina.
Takva je situacija i po gradu, gdje je bilo četiri do pet kioska, sada je jedan do dva. A nekada je kioska stvarno bilo. Recimo devedesetih, koje su za gotovo sve bile grozne, kiosci su cvjetali.
Obilje dnevnika i tjednika
Golem broj pušača kačio se na Kolumbo i ostale cigaretne brendove, kao i na obilje različitih novina, na koje se i danas naježim kad ih nazovu tiskovinama jer istiskuju se produkti metabolizma ili nešto iz tube, a ne pregled novosti, ideja ili zabave.
U jednom prodajnom centru jedan se kiosk čak i reklamira da ne prodaje novine. Mislim da bih samo u najtežoj apstinencijskoj krizi kupio cigarete iz kioska koji ne prodaje i novine.
Devedesetih si se na kioscima teško mogao snaći u obilju dnevnika i tjednika, mjesečnika i polumjesečnika.
Mogao si naći specijalizirane, ilustrirane, atraktivno prelomljene i relativno dostupne listove za razne sfere: politiku i kulturu, kompjutore, interijere, eksterijere i rentijere, za slobodno vrijeme, enigmatiku, građevinske radove, ljubav i erotiku, krimi i vestern...
Sjajili su, konkurirali jedni drugima, pluralni kao društvo, s pozicijom i opozicijom i posvudašnjom estradom.
Ilustriranih ženskih časopisa bilo je tada više nego danas desnih političkih stranaka i pokreta. Stari, pa i novi novinski lanci imali su vlastite trafike kao jamstvo za priljev gotovine i amortizer od hirovitog poslovanja “Tiska”, koji su tajkuni isisali kao žedno dijete dvojni C.
U dvijetisućitima je došao prodor boljega papira i boje, tada su kiosci blistali u sto koluri. U skladu s politikom čistih ruku tjednici su prešli na kolor, došli su i novi časopisi, gotovo svaki je davao neki poklon.
Došlo je novo doba papirnatog tržišnog pluralizma. Kako su se i gazde novina od čistog novinskog posla okrenuli drugim biznisima, tako su se i kiosci okrenuli knjigama. Tada su trafikantice bile i knjižarke, a na kioscima, tim uličnim centrima kulture, tjedno si mogao naći više novih knjiga nego u boljim knjižarama.
Nakon Kutlina pražnjenja blagajne i dobavljača došla je Todorićeva vizija trafika kao svijeta u malom, gdje se moglo kupiti od igle do lokomotive. Najprije su kiosci načičkani frižiderima za sladolede i vode, sveprisutne kole i piva. Dobili su klime te kamere i blindiranu zaštitu od provale.
Trafikantice su obavljale i fotokopiranje, posluživale kave. Pa se veliki Gazda sjetio konkurirati pošti slanjem i primanjem paketa i plaćanjem režija, koliko se možemo sjetiti, kiosci ipak nisu radili i kao mjenjačnice. Sada bi možda obavljali PCR testiranje.
I sve su to radile vrijedne trafikantice, s osam ruku, a jednom jedinom, minimalnom, plaćom. Radile su do dugo u noć, u turističkim mjestima i do ponoći, komunicirale s turistima na svim poznatim jezicima, djelovale i kao turistički vodiči.
Preslagivale su i punile kioske, brojile remitendu i utržak, blindirale kiosk i frižidere. A sutra u rane ure sve ispočetka. Nije se tada gledalo na radno vrijeme, nedjelju i blagdane. Iako je to bio uglavnom ženski posao, u kioscima su radili i muškarci.
Sodoma i Gomora
Uz stalno trabunjanje intelektualnih lijenčina o smrti tiska i čitanja, možda je trafikama i trafikanticama presudilo što su za neke čistunce one bile malo leglo poroka.
U njima su se kupovale štetne cigarete, površne i prolazne novine i časopisi te stripovi, za takve puni nasilja, psovki i lošeg jezika, koji odvlače naše male superodlikaše od učenja. Za takve takvi su i ljubavni, vestern i detektivski romani koji žene i muškarce potiču na sanjarenje i bijeg iz stvarnosti.
Takvim čistuncima nije pomoglo ni što je od 90-ih u ponudu kioska uvršten i Glas Koncila, kako su ga oni uopće mogli pronaći, a da ne opogane ruke i oči bludom i nemoralom. Da stvar bude gora, na kioscima su se mogli kupiti prezervativi, erotski, pa i pornografski časopisi i filmovi, kao i bočice alkohola, uplatiti lutrija i sportska prognoza. Sodoma i Gomora!
Iako sam bio daleko od redovitoga konzumenta, crvena plastična trafika legendarnoga slovenskog dizajnera Saše J. Mächtiga, ispod čijeg je pulta moglo sjesti i pet mulaca, pa odozdo i izvući koje novine, jedno je od uporišta moga i općenito našeg kvartovskog djetinjstva.
A njega su činili Lunov magnus strip, Zlatna serija, Trag romani i Lun kralj ponoći, Alan Ford, Start i Zum reporter, Bazooka i Babalu žvake, kao i cigarete od najjeftinijih Yu filtera i Opatije preko Filtera 160 do Winstona i Marlbora.
Perina i njezina kolegica, što su penzionerima i onima koje su partneri ili liječnici prisilili na odvikavanje, znale prodavati i cigarete na komad, bile su nam kao duhovne matere. Što će današnja djeca bez toga, koje su uporišne točke njihova djetinjstva?
Te dobre trafikantice davale su nam prolistati časopise i stripove, što tada nije bilo najstrože zabranjeno. Mogli smo u “Slobodnoj” pogledati koji film igra u svakom od pet kina, kad i kako igra Hajduk i takmaci iz velike četvorke, što je večeras na Prvom, a što na Drugom TV programu...
A najbližima su, pričalo se, davale stripove i novine da ih ponesu kući pa ih sutra neoštećene vrate (zato neki ljudi valjda ne uzimaju prvi primjerak iz maca).
Kada smo malo odrasli, u to doba prije čekova i kartica, hrabriji su žicali cigarete na dug. A Perina i kolegica nisu se držale tada neupitne Titove maksime: Čast svakome, veresija nikome, nego su davale na vjeru, bez kamata. I koliko znam, s nama se nikad nisu opekle.
Kiosk bez novina?...
Trafikantice su tada bile uporišna točka kvarta, kao poštari. Tu si dolazio svakodnevno, trafikantice i trafikanti znali su tko u kući što čita i što puši, pa bi ti sačuvali zadnji Džuboks, Bravo, Praktičnu ženu ili sarajevski Svijet.
Brojna djeca i danas maštaju da postanu smetlari i frajerski vise s kamiona “Čistoće”. Neki, poput mene, maštali su da rade u trafici, u koju svaki dan stižu novi časopisi, romani i stripovi koje možeš besplatno čitati.
U kontaktu si s ljudima iz kvarta, u toplom, na stolici, okružen opojnim mirisima papira, cigareta i žvaka. Tko je tada mislio o visini plaće, teškim mušterijama, odlasku na WC i radu u pregrijanom plastičnome kotlu.
”Kraljevi ponoći” znali su ih pokrasti, hvaljeni crveni kiosk slabo je brtvio, imao je tek dvije sklopke koje su držale staklo, a mulci iz košarkaškog grada, još iz Splita 3, imaju tanke i duge ruke, kao i prste, a i rupa za ventilaciju u vrhu bila je pogodna za uvlačenje ekstremiteta za zakucavanje.
K tome, kad se u sitne sate skupi pet-šest devijantnih dokonjaka, kioske se moglo i protresti da popadaju sve cigarete. Splitski urbani humor.
Zapravo, možda je trafike i trafikantice desetkovalo to što se čini da je u njima sve potrošno kao roto-tisak, novine žive jedan dan, tjednici, časopisi i stripovi, pa i knjige tek nešto duže, osim za zaljubljenike i kolekcionare. Potrošne su i cigarete koje odlaze u dim, pa i režije, jer platio ili ne platio, idući mjesec dolaze nove. Po toj analogiji, potrošan bi bio i vijek samih kioska.
A kiosci nisu potrošni, dapače. Pogled na kiosk pun različitih novina i načičkanih sitnica po zidovima ukazuje na šarenilo i bogatstvo stvarnosti, ideja i pristupa, ma koliko prolazan bio. Dok pogled na kiosk bez novina ukazuje na golet svega toga, a najviše na pustoš duha društva.
Gole ploče na kojima su stajali
Po meni, nema bolje ilustracije devastacije duhovnog prostora, gdje smo bili i gdje smo sada, od gole, besmislene betonske ploče na kojoj je nekada stajala trafika.
Osim toga, kiosci su prava vrsta objekta za današnje vrijeme radne mobilnosti i promjena posla. Djelatnosti bi se trebale mijenjati, a kiosci ostati. A mi, poslovno dalekovidni kakvi već jesmo, skoro smo ih se odrekli. I u pandemiji se vidjelo koliko su falile te trafike i trafikantice.
Na kioske si, da su radili, mogao doći i kupiti sve što ti treba, od sokova, kave, dezinficijensa, maski i svega onoga na čemu su tada profitirale benzinske pumpe. Pred trafike si mogao doći i bez maske jer kupac stoji vani, a trafikantica je zaštićena staklom. Ali trafike su otfikarene tko zna gdje, kao i njihove vrijedne djelatnice, ostavljajući mnoge da se u čudu pitaju kuda idu izgubljene trafike.
Na mjestima gdje su nekad bile trafike ostale su samo gole betonske ploče kao, što bi rekao Balašević, okrugli trag na mjestu šatre. Zar je sve stvarno bilo samo fol i jeftin trik? Ili je cirkus negdje drugdje, a trafike ostaju i vraćaju se kao važna duhovna i emotivna mjesta kojih smo se lakoumno ili pod prisilom odrekli. Odgovor, kao i obično, leži na kiosku.