StoryEditor
Panoramajunak jednog doba

Tko je bio Toma Zdravković, glavni lik filmskoga megahita što osvaja publiku diljem Balkana? Ženio se četiri puta, novce trošio na kocku i piće, naglo umro mlad...

26. listopada 2021. - 13:49

Generaciji formatiranoj osamdesetih na punk-rock izričaju 'kafansko oranje' po dnu života predstavljalo je jedan od odurnijih aspekata života u bivšoj državi. Umjesto zdrave energije bijesa i mladenačke pobune, dominantan miris Jugoslavije toga doba bio je impregniran melosom satkanim od destiliranoga bola, dimom i alkoholom, razbijenim čašama, dekoltiranim konobaricama i radničkom klasom što se nakon teškoga fizičkog rada u trenucima dokolice dodatno dobrovoljno samouništavala. Ako u svojim životima baš i nisu imali krupnije tuge i nesreće, u mehani, s onim stihovima i tonovima, lako bi sebe uvjerili kako na plećima nose sve terete svijeta.

Vrijeme je, međutim, učinilo da se i na takve elemente prohujaloga vremena danas gleda s nepatvorenom nostalgijom. Takvim sjajem može sjati samo ono što ne može da se vrati, proročki je davno zaključio Arsen. Film što priziva takve arome i mitologizira takvu vrstu 'spleena' upravo nabija rekorde i puni kinodvorane diljem bivše države, pa i kod nas: riječ je o Tomi, romantičnom prikazu života posljednjega Jugoslavena. Pjevača i pjesnika zemlje koja je puno prije negoli je izdahnula i opjevala i isplakala svoju propast.

Mladić prilično karikaturalne fizionomije, pokrupnijeg nosa i mahom u socijalističkim sakoima kariranog uzorka, rodio se 1938. kao ljuta sirotinja u nekom selu kod Aleksinca u južnoj Srbiji. Da nije imao dara za pisanje i topao glas koji je jedinstvenom emocijom sjedinio elemente šlagera, sevdalinki, starogradskih i narodnih pjesama, mogao je svojom neatraktivnom figurom biti šef računovodstva u poljoprivrednoj zadruzi ili kakav sličan epizodist.

Predodređen za gubitnika, na svom sudbinskom autsajderstvu i svome duševnome bolu sagradio je posve netipičnu vrstu karizme s kojom se mogla lako identificirati većina od 22 milijuna ondašnjih stanovnika. Ono što je u današnjem kapitalističkom diskursu imperativne radosti i uspjeha posve prezreno i gurnuto na nevidljive margine, poput osjećaja tuge ili siromaštva, on je ispisao na zastavu svoga doba čiji su stijeg prihvatili mnogi koji su je dijelili.

Njegova „Prokleta je ova nedjelja“ je i posve slučajnog i nenamjernog slušatelja u trenucima slabosti znala u to vrijeme zalediti u pustoši kakvoga jesenskog dana ili kasarnskoga kruga, taknuti ga u skrivenu žicu i natjerati ga da se na trenutak zapita: “Što će mi život?”.

Toma Zdravković je pjesmu s tim imenom, inače, svojedobno napisao Silvani Armenulić, plavuši raskošnoga poprsja što mu je puno pomogla u karijeri i potom, na vrhuncu slave, stradala u prometnoj nesreći. To je Tominoj nesretnoj i nerealiziranoj ljubavi prema kolegici dalo završni, fatalni ton balkanske balade. Nizao je u životu potom nove nesretne i nerealizirane ljubavi kao nadahnuća za nove pjesme, a svaka je hudim patosom bila istodobno programska matrica i alibi za istu takvu sljedeću.

Teško je i boemski živio, no iznimno je lako zato pjevao i stvarao Zdravković Toma. Kretao se od Branke, Jelene i Ljiljane, pa do kafane kao sudbine, i natrag. Ženio se četiri puta, ogromne novce trošio na kocku i piće, te naglo obolio od raka bubrega i umro razmjerno mlad, u 52-oj godini. Puno više od dobi u kojoj je umro od Tome je Zdravkovića suvremeni mit učinio kalendarski termin njegove smrti koja je koincidirala sa zadnjim hropcima Jugoslavije. Skupa s njime je u velikome ratnom klanju definitivno umro i sav imaginarij te izmaštane zemlje koja je u ljudskim snovima često bila topla, solidarna i plemenita, no u zbilji malokad i približno pravedna, sućutna i humana. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. siječanj 2022 08:42