Definiciju "sreća u nesreći" jako su dobro spoznali supružnici Wikman iz Teksasa, na produženom boravku u Segetu kod Trogira. Epizoda s potencijalom drame koja ih je snašla na obližnjem otočiću Drvenik Veli, međutim, oduševila ih je iz više aspekata te im vratila vjeru u iskonsku dobrotu ljudi naših ljudi koji su im u nenadanoj nevolji pomogli kao da su im Wikmanovi iz Teksasa "rod rođeni"...
Krenimo redom, kronološki. Na nešto dulji odmor u Seget su pristigli iz Houstona, Texas supružnici Amy (36) i Eric (46) Wikman - on digitalni nomad, ona studentica online-fakulteta. Najprije su došli na "obično ljetovanje", a onda im se kod nas toliko svidjelo, da su boravak u Dalmaciji produžili i u debelu posezonu, kombinirajući posao i uživanje u kupanju čak i u listopadu.
Tako su nedavno, istražujući divne i skoro prazne plaže u okolici Segeta kupili trajektnu kartu i za obližnji otočić Drvenik Veli, te s motociklom krenuli na jednodnevni izlet/kupanje. Sve je bilo u redu dok negdje oko 14 sati negdje nasred otoka Eric nije nezgodno uzjahao skuter, koji mu je potom "izmigoljio"; on je pao na tlo, a za nevolju, teški skuter baš na njega. Osjetio je strahovitu bol u kuku, kasnije je saznao da su mu slomljene tri kosti; prijelom je bio unutrašnji, vanjskog krvarenja nije bilo ali Wikmanovi su skužili da je "vrag odnio šalu" kad se Eric nije mogao ni pomaknuti s poda.
Prepričava nam to, sad već uz osmijeh, Amy; s njom smo popili kavu blizu trajektne luke Trogir-Drvenik, na žalost Eric nam se nije mogao priključiti jer je imobiliziran. Na "ležanju" u apartmanu u Segetu do daljnjega, no oporavak ide dobro, liječnici kažu da bi se trebao solidno osoviti do kraja siječnja.
- Kad se dogodila nezgoda, prvo što smo pomislili bilo je: kako ćemo dočekati trajekt koji dolazi tek za nekoliko sati? Drugo pitanje bilo je: kako ćemo uopće doći do trajekta? Gdje potražiti pomoć? - prisjeća se mlada Teksašanka.
Otok je bio skoro pust; posezona je, a stanovnika ionako nema bogznakoliko. I u tim tjeskobnim razmišljanjima, dok se Eric previja od bolova na tlu, naiđe jedan jedini automobil. I u njemu - kakva rijetka sreća! - liječnica!
- Ne mogu vjerovati da je baš tada u jedinom vozilu koje je prošlo tijekom nekih sat vremena sjedila za volanom umirovljena liječnica Lovorka, sad već naša draga prijateljica. Lovorka je živjela i radila u Njemačkoj ali je rodom s Drvenika gdje joj i danas živi majka, umirovljena učiteljica u osamdesetim godinama. I baš u trenutku našeg udesa Lovorka se vozila k njoj!
Izletjela je iz automobila kad nas je ugledala, rekla da je pričekamo dok ne isprazni automobil kako bi Erica mogla pažljivo unijeti unutra i rekla nam da se do tada on ne miče. Don‘t move! - pripovijeda Amy.
Potom su ga, uz pomoć susjeda, unijeli u kuću, polegli na kauč, pripremili im kavu, sendviče, napitak... Ukratko, Wikmanovi su bili u dobrim rukama. No, trebalo je smisliti način kako da Erica što bezbolnije imobiliziraju i unesu u trajekt.
- Netko iz mjesta donio je gornju plohu stola, pa smo Erica vezali za nj kao za krevet. Doktorica Lovorka išla je s nama na trajekt, bila nam pri ruci i kao prevoditeljica, išla u ljekarnu po lijekove, zvala "ambulance"... Došli su po Erica i odvezen je u splitsku bolnicu, gdje je ostao nekoliko dana. I tamo je bilo sve u redu, osoblje i liječnici vrlo ok, oduševljeni smo hrvatskim ljudima!
Moram reći i da su nas oduševile cijene liječenja; izračunala sam da čovjek bez osiguranja u Hrvatskoj za ovakvu liječničku bolničku uslugu mora izdvojiti oko 600 dolara, dok bi to u SAD-u koštalo - pazite sad - 21 tisuću dolara! Unbelevable! - kazuje Amy, koja je ipak uplatila putno osiguranje prije dolaska u Hrvatsku.
Uskoro je Eric pušten na kućnu njegu uz preporučeno mirovanje, a Wikmanovi su se svakako htjeli odužiti mještanima Drvenika Velog koji su im tako nesebično pomogli, pogotovo liječnica Lovorka kojoj čak niti ne znaju prezime. Kasnije smo saznali da je riječ o Lovorki Kostović, specijalistici-pulmologinji i liječnici opće prakse.
- Pitali smo mještane što bi im bilo potrebno da im nabavimo, rekli su da su iz donacija već dobili defibrilator, pa smo zajedno s Lovorkom zaključili da bi im dobro došao na otoku - ne daj Bože potrebe - "stretcher", bolnička nosiljka. Da smo ga mi imali, ne bi trebalo demontirati jedan stol...
Pokrenuli smo apel za prikupljanje donacija putem karitativne platforme Gofundme; u roku od 24 sata prikupili smo dvije tisuće dolara za nosiljku! Naša rodbina i prijatelji zahvalno su uplatili novac, prezahvalni smo svima - o interkontinentalnoj "poplavi dobrote" dirnuto zbori Amy.
Jako im se sviđa Hrvatska a pogotovo Seget i Trogir, i čak razmišljaju o trajnom preseljenju. Zato je Amy već počela učiti hrvatski, koji je "težak, ali i zanimljiv", smatra.
- Dobro mi ide, najviše zato što imam sjajnu učiteljicu - veli teksaška studentica. Nikad ne biste pogodili tko ju uči naš jezik, pa ćemo vam odati tajnu.
- Svaki tjedan odlazim na kavicu - i lekcije hrvatskog - trajektom kod Lovorkine mame na Drvenik Veli; gospođa ima 86 godina i učiteljica je u penziji pa ima dovoljno vremena. Uživamo u tom korisnom druženju i razgovoru. Najbolja je "teacher" na svijetu - o svojoj novoj prijateljici koju je upoznala u neobičnim okolnostima s ljubavlju veli Amy, Teksašanka u Segetu.