Starica po imenu Rubi dočekala je ono što većina ljudi ne doživi - svoj stoti rođendan. Međutim, Rubi nije imala s kime proslaviti taj važan trenutak u životu. Bila je sama samcata, kao i veći dio svog život, otkako je s 8 godina ostala bez oca koji je otišao u rat. Njena majka je bila boležljiva žena, pa ju je njen tata pred odlazak rekao: "Trebaš biti velika djevojka, Rubi“, rekao je ozbiljno. „Moraš biti veoma odgovorna i paziti na mamu, OK?"
„U redu, tata“, odgovorila je Rubi i to je bio kraj njenog djetinjstva. Postala je odrasla član obitelji i brinula se o svojoj majci i četvero mlađe braće i sestara. Nije ga više nikad vidjela, pa da ponovo postane dijete. Kada je Rubi imala dvanaest godina, obitelji su rekli da im je otac poginuo u borbi, piše Kurir.rs.
Tata se nikada nije vratio kući. Mama se raspala, toliko je vrištala i plakala da je užasno uplašila ostalu djecu. Doktor je morao intervenirati i mami dati injekciju, od koje je opet bila tiha i skoro nevidljiva. Mirovina koju je mama dobivala bila je veoma mala. Budući da nije mogla raditi, Rubi je morala napustiti školu i zaposliti se u obližnjoj trgovini tkanine.
Rubi je bila bistra i energična i ubrzo je postala nezamjenjiva ženi koja je bila vlasnica trgovine, gospođi Doris. Gospođa Doris je bila ratna udovica, baš kao i Rubina mama, i bila je ljubazna prema Rubi. Rubi je bila odlučna da njene četiri sestre završe školovanje i odbila je da dozvoliti im da zbog zaposlenja napuste školu. „Fokusirajte se na školu“, rekla bi im strogo. "To je najveća pomoć koju nam možete pružiti!"
Rubi je napunila osamnaest godina, a nitko nije primijetio. Nije bilo zabave, poklona, rođendanske torte Mama je bila izgubljena u svom svijetu, a Rubine sestre, s urođenom sebičnošću djece, nisu ni shvatile da i Rubi ima svoj rođendan. To je bila godina kada je Rubi upoznala Breda. Bio je visok i vitak, i imao je stidljiv osmjeh. Došao je u trgovinu kupiti igle za svoju mamu i zadržao se u razgovoru s Rubi.
Uskoro su počeli izlaziti na ples i u kino, i ljubiti se. Onda je ljubljenje preraslo u nešto više. Kada je Rubi otkrila da je trudna, Bred joj je rekao da će je oženiti, da će imati lijepu kuću i odgajati svoju djecu i biti veoma sretni. Onda mu je Rubi pričala o svojoj mami i sestrama. „Moram se brinuti o njima, Bred“, rekla mu je Rubi. „Obećala sam ocu. Ali za nekoliko godina djevojčice će završiti školu, i ostat će samo mama.”
„Tvoja luda majka i tvoje sestre se useljavaju kod nas?“ upitao ju je Bred. „Do kraja života? Da li mi to govoriš?" Poslije toga, Bred je bio veoma tih. Pristao je naći se sljedećeg dana zbog dogovora oko vjenčanja, ali nije poljubio Rubi za rastanak na način na koji je to obično činio. Rubi ga nikada više nije vidjela.
Saznala je da se dobrovoljno prijavio za novi rat u Aziji tog popodneva. Ostavio ju je samu i trudnu. "Što ću sad učiniti?" pitala se ona. Rubi je pritisnula ruke na trbuh i zaplakala. Morala bi se odreći svog djeteta. Dala bi ga na usvajanje i znala da će dijete biti voljeno i njegovano. Trenutak kada se odrekla tek rođene kćerke bio je jedan od najtežih u Rubinom životu, ali je znala da to radi iz najboljih razloga. „Budi sretna, moja slatka djevojko“, prošaputala je. "Volim te."
To je bilo prije više godina nego što je Rubi željela sjetiti se, i posljednji put kada se osećala mladom. Poslije Breda, Rubi nikada nije pogledala drugog čovjeka. Znala je da što god da se dogodi, oni nikada neće prihvatiti njen teret, a nije mogla tražiti to od njih. Jedna po jedna, njene sestre su završile svoje školovanje i odlazile od kuće. Vjenčale su se i odselile, a Rubi je ostala brinuti o mami, kao i uvijek. Rubi je imala 73 godine kada joj je umrla mama.
Tog dana Rubi je plakala, ne samo zbog svoje majke, već i zbog gorkog ukusa svog čitavog života. Nije imala ništa. Bila je bez obitelji, a od umirovljenja imala je i sve manje prijatelja. „Samo ću čekati trenutak kada ću umrijeti“, rekla je Rubi sebi. "Sada neću čekati dugo." Međutim Rubi je bila čvrsta žena najboljeg zdravlja i ubrzo je napunila osamdeset, pa devedeset…
Godine su prolazile neobilježene ikakvim slavljem. Nikoga nije bilo briga. Rubi je sjedila u svojoj kući i postajala sve starija. Kada je napunila devedeset devetu, pojavila se socijalna radnica. Željela je vidjeti je li Rubi sposobna da za samostalni život. Pogledala je okolo i bila je prilično zadovoljna uvjetima života. Otišla je ne poželjevši Rubi sretan rođendan.
„Sto“, rekla je Rubi u sebi. „Videla sam čitavo stoljeće na ovom svijetu i nisam proživjela ništa od toga. Sjedila je u svojoj kuhinji i razmišljala o svom životu kada je zazvonilo zvono na vratima. Ustala je i otvorila vrata. Tamo je bio jedan mladić i držao je ogromnu tortu na kojoj je bio veliki broj 100. “Zdravo bako!” povika veselo. "Sretan rođendan!"
Rubina brada se spustila. „Mladiću, pogriješio si kuću…”. „Ne, nisam“, rekao je nježno. „Ti si moja prabaka Rubi. Moja baka je oduvijek htjela doznati tko joj je prava majka, pa sam, kada je napunila 81 godinu pronašao otpečaćene zapise. „Niko nije ni pomišljao da si još uvijek živa! Baka je vanka, u automobilu, čeka da te upozna - ako se slažeš."
"Moja kćer?" upitala je Rubi. „Ona je... želi me upoznati? Ja...odrekla sam je se...htjela sam da bude sretna..." „Baka te želi upoznati“, rekao je mladić. „Također, znamo da ste dugo bili sami, ali sada imate obitelj: kćer, petoro unučadi i petnaest praunučadi!
Rubi je počela jecati, a mladić ju je zagrlio. „U redu je“, rekao je. „Sad smo ovdje, a ti ćeš imati priličnu zabavu!“ Rubi je upoznala svoju kćer, svoje unuke i praunuke, i to je bio najbolji dan u njenom životu. Zapalili su svjećice na torti i pjevali „Sretan rođendan“. Bio je to najljepši zvuk koji je Rubi ikada čula.