Obljetničarska redistribucija mjuzikla “La La Land” (2016.) ipak uključuje i Hrvatsku, nakon što su neki mali koraci ipak napravljeni u pogledu ponovnog puštanja filmova u kina pa smo 2026. opet mogli pogledati npr. “Gospodare prstenova”, “Kill Bill”, “Top Gun 1&2” i prvog “Harryja Pottera”.
Magičan film Damiena Chazellea 2026. obilježava već desetu godišnjicu: imao je festivalsku premijeru u Veneciji na prijelazu kolovoza u rujan 2016. i zaigrao u američkim kinima početkom prosinca (kod nas na samom startu 2017.). Potpisnik ovih redaka zaljubio se u “La La Land” na prvo gledanje i pogledao ga još dvaput na velikom ekranu 2017., uključujući repriznu projekciju u Ljetnom kinu “Bačvice” pod zvjezdanim nebom.
Simbolični i doslovni ples sa/na zvijezdama Ryana Goslinga i Emme Stone u dva navrata tijekom filma bio je posebno doživljajan. U međuvremenu je “La La Land” pogledan bar jednom na TV-u (obično bude na Cinestar kanalima) i čekala se prilika za neko novo gledanje na velikom ekranu.
Prilika se, za početak, stvorila u Londonu, gdje film od igra u kinima poput multipleksa “Vue”, a hrvatskim je (naknadno) tempiran za 17. rujna. Dogodila se ljubav (i) na četvrti kino pogled. Bilo je lijepo opet osjetiti magiju “La La Landa” koja je proradila vrlo brzo, u sceni kad Mia (Stone, zaslužila Oscara samo na račun srcolomne audicije i izvedbe “The Fools Who Dream”) zatraži pjesmu “I Ran” sastava Flock Of Seagulls kao glazbenu želju od “cover” benda u kojem svira Sebastian (Gosling).
Ona je barista s glumačkim snovima. On strastveni pijanist sa snom da otvori svoj jazz klub. S takvim sanjarima prirodno je da se film pozicionirao u žanru (romantičnog) mjuzikla i da svako toliko klizne u neku predivno snoliku plesnu/pjevnu scenu. Noge Sebastiana i Mije takoreći same počnu plesati “tap dance” nakon što su sjedili na klupi.
To je samo preludij za njihov valcerovski “dance with stars” nakon prekinute projekcije “Buntovnika bez razloga” u legendarnom L.A. kinu “Rialto”. Scena je filmski čarobna. Mia kasni na projekciju i pojavi se ispred ekrana tako da se kadrovi filma i Jamesa Deana prelijevaju po njezinom licu.
Zajedničko gledanje filma potencira zaljubljivanje, ruke im se romantično isprepletu u mraku kinodvorane, zamalo i usne, ali poljubac prekida paljenje svjetla. Film se rastopio u projektoru točno u sceni ambijentiranoj u Griffithov opservatorij iznad Los Angelesa, prekinuvši magiju. No, Mia i Sebastian su produžili scenu odlaskom u Griffith Observatory i nastavili sanjati vlastiti film – poletjeli su do zvijezda i zaplesali na nebeskom svodu.
Svoj film je (od)sanjao i Chazelle. Dotad poznat po “Ritmu ludila”, s kojim “La La Land” dijeli jazz glazbu i J.K. Simmonsa (ovdje u epizodnoj ulozi), Chazelle je napravio strastvenu posvetu mjuziklima iz zlatnog doba Hollywooda od “Plesa na kiši” Stanleyja Donena nadalje, ali i “Šerburškim kišobranima” Jacquesa Demyja.
“Ljudi vole ono prema čemu drugi gaje strast”, Mia kaže Sebastianu koji je svojevrsni Chazelleov supstitut od trenutka kad veli “Vidimo se u filmovima”. Sebastian gura svoj film kad svira klavir u baru i ne drži se zadane “set-liste”, a Chazelle tako režira “La La Land”. “Jazz umire, ali ne dok sam ja tu”, govori Sebastian i njegove riječi preuzima filmofilski nastrojeni Chazelle, samo zamijenite klasične mjuzikle za jazz.
Iako je sigurno i Chazelle imao neke studijske direktive, “set-listu”, njegov film pršti od referencija na klasike da zadovolji filmofilske “connoisseure”.Ovo je romansa pod Šerburškim kišobranima, sva u vibrantnim pastelnim bojama koje eksplodiraju na platnu, ali ne u stilu Jacksona Pollocka, već sinematičnog Edwarda Hoppera. “
La La Land” istovremeno izgleda moderno i retro, kao da je nastao pedesetih, a u nekim scenama Chazelle odlazi i dalje u kinematografsku prošlost, kao da se zagrijava za “Babilon”. Od Demyja je Chazelle preuzeo melankoliju vječne, no nesuđene ljubavi – Mia i Sebastian žrtvovali su vezu za ostvarenje individualnih snova dok pratimo četiri godišnja doba u njihovu životu, od proljeća do zime, od zaljubljivanja do udaljavanja.
Šteta što snove nisu zajedno odsanjali i teško je gledati kad se Mijine velike srneće oči napune suzama, ali “La La Land” ne bi bio tako jak uz “happy end” i gorkoslatki kraj daje mu ekstra dimenziju s najboljom imaginacijom “što bi bilo kad bi bilo” nakon filma “25. sat”.
Snovi i filmovi isprepletali su se do odjavne špice “La La Landa”, ali i nastavili se isprepletati nakon projekcije u sivom Londonu koji je baš taj dan dobio boju. Nedaleko londonskog kina autor ovog teksta naletio je na poruku ispisanu na pločniku “Još uvijek dijete sa snovima”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....