Na njegovim se koncertima pleše, pjeva i brišu suze. Pozornica je raskošna, glazbenici razigrani, a čovjek koji ih vodi svojim osmijehom kao da obećava da će barem te večeri sve biti dobro. Zato posebno odjekuje njegovo priznanje da je taj svijet romantike i radosti nastao i iz nečega što mu je u djetinjstvu nedostajalo.
U velikom intervjuu koji je ranije dao Slobodnoj Dalmaciji govorio je o emocionalnoj praznini, tremi koja ga još prati i obiteljskoj fotografiji koju nosi na putovanja. Iza prepoznatljive vedrine otkrio nam je čovjeka kojemu glazba znači mnogo više od uspješne karijere.
Riječ je o Andréu Rieuu, nizozemskom violinistu i dirigentu koji se 20. studenoga vraća u Arenu Zagreb. Njegov dolazak povod je da se prisjetimo razgovora u kojem je objasnio i zašto mu je toliko važno da se ljudi pred njegovom pozornicom osjećaju povezano.
Od emocionalne praznine do svijeta romantike
Odrastao je uz simfonijsku glazbu, no toplina kojom danas osvaja publiku, rekao nam je, nije jednostavno preslikana iz njegova djetinjstva.
- Moj filmski, izrazito romantičan stil nije toliko urođena osobina iz djetinjstva koliko rezultat odrastanja. Iako je moje djetinjstvo bilo prožeto simfonijskom glazbom, emocionalno je bilo prilično suzdržano. Upravo su slomljeno srce i emocionalna praznina iz ranih godina potaknuli želju da stvorim glazbeni svijet u kojem vladaju radost, povezanost i romantika.
Ta izjava daje drukčiju dimenziju valcerima, osmijesima i raskošnim prizorima po kojima je poznat. U njima je i njegova osobna potreba da stvori atmosferu bliskosti, onu u kojoj se osjećaji slobodno pokazuju.
Koliko glazba može značiti ljudima, shvatio je mnogo prije velikih arena. Sa svojim prvim malim ansamblom nastupao je u domovima za starije osobe, birajući melodije koje su slušatelje vraćale u mladost. Njihove reakcije ostale su mu važne i nakon svjetskog uspjeha.
- Kada sam osnovao svoj prvi mali ansambl, bilo nas je svega petero i nastupali smo u domovima za starije osobe i doživio sam nešto posebno. Muškarci i žene koji su sjedili ispred nas prepoznavali su melodije iz svoje mladosti i iskreno uživali u njima. Namjerno sam birao repertoar za koji sam znao da će ih vratiti u neka lijepa vremena. Bio je to mali uspjeh, ali za mene iznimno važan i dirljiv.
Fotografija u kutiji violine
Upravo se u tom sjećanju može prepoznati i dio odgovora na pitanje zašto njegovu publiku čine različite generacije. Poznata melodija nekome prizove mladost, drugome obiteljsko slavlje, a netko je prvi put zavoli slušajući je uz blisku osobu.
Rieu nam je govorio koliko ga dira što ljudi važne životne trenutke povezuju s njegovim nastupima.
- Spoznaja da me ljudi prate desetljećima i da su mnoge važne trenutke svojih života - od vjenčanja i obljetnica do odlaska u mirovinu - povezali upravo s mojim koncertima za mene je nešto doista posebno i gotovo sveto. Publiku nikada nisam doživljavao samo kao ljude koji su kupili ulaznicu. Za mene su oni dio moje velike obitelji, rasprostranjene diljem svijeta.
A njegova vlastita obitelj prati ga i kada je daleko od kuće. Fotografiju supruge Marjorie, sinova Marca i Pierrea te unuka čuva u kutiji violine. Tako su, objasnio nam je, na neki način uvijek uz njega.
Trema ostaje, mirovinu ne planira
Ni desetljeća nastupanja nisu mu donijela potpunu mirnoću prije izlaska pred publiku. I danas osjeća nervozu i ranjivost, ali tu napetost prihvaća kao energiju koja mu pomaže dati najbolje od sebe.
O povlačenju zato govori sasvim odlučno: nastupat će dok mu zdravlje bude dopuštalo. Susreti s publikom i sviranje violine i dalje ga raduju, a život bez koncerata teško može zamisliti.
Za zagrebački nastup sa svojim Johann Strauss Orchestra najavio nam je valcere, operne arije, melodije iz mjuzikala i međunarodne goste. Dio programa ipak je ostavio kao iznenađenje.
No u našem je razgovoru jasno rekao što bi želio da publika ponese kući. To je možda i najbolja najava večeri koja hrvatsku publiku očekuje 20. studenoga.
- Nadam se da ljudi nakon mojih koncerata odlaze ispunjeni radošću, ljubavlju i osjećajem zajedništva. Najveća mi je želja da zajedničko glazbeno iskustvo - valceri, smijeh i suze - liječi srca, povezuje generacije i podsjeća nas da je glazba doista univerzalni jezik koji svi razumijemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....