Profiliranje se odnosi na izradu psihološkog ili stručnog profila počinitelja nekog zločina. Profilacija, pak, označava i stjecanje određenog identiteta ili oblikovanje posebnih, plastičnih ukrasa i rubova u graditeljstvu i umjetnosti. U ”Lovcu na ljude” (”Manhunter”, 1986.), ekranizaciji romana ”Crveni zmaj” Thomasa Harrisa, redatelj i scenarist Michael Mann spaja to dvoje.
Preko Willa Grahama (William Petersen, tada svjež od ”Živjeti i umrijeti u L.A.”), bivšeg ”profilera” FBI-ja vraćenog u službu, Mann profilira serijskog ubojicu Francisa Dollarhydea zvanog Zubić Vila (izvrsni Tom Noonan). Istovremeno, Mann je "Lovcem na ljude" stjecao autorski identitet, ukrasio svoj umjetnički stil i do kraja oblikovao vlastiti redateljski profil.
Mannov kinoprvijenac "Thief" iz 1981., godine izlaska Harrisova nastupnog romana s likom Hannibala Lectera (u "Manhunteru" Lecktora), prezentirao je sve ono što nazivamo mannovskim, u prvom redu likove profesionalaca-perfekcionista posvećene detaljima i kontrastirane njihovim pandanima, najčešće s druge strane zakona, te poetičnu nokturalnu neonsku estetiku, kao stvorenu da u paru s ugođajnom elektroničkom glazbom (ovdje "bladerunnerovska" muzika Michela Rubinija i The Redsa) oboji melankolični plavetni egzistencijalizam.
"Lovac na ljude" iskalio je Manna do kraja kao jednog od najosobenijih američkih filmaša. Film je zasigurno izazivao zavist kod francuskih "cinema du look" redatelja ("Podzemlje", "Betty Blue", "Veliko plavetnilo", "Nikita") i predstavlja vrhunac estetike neona osamdesetih koju je Mann načeo s "Lopovom" ("Istrebljivač", "Glad za krvlju", "Terminator", "Devet i pol tjedana", "Gorštak", "Lijepi Johnny", "Crna kiša").
Ostvario je i znatan utjecaj na žanr "profilerskih" krimi-trilera, od "CSI-ja" s Petersenom do "Sedmice", "Zodijaka" i "Mindhuntera" Davida Finchera, iako je u realnom vremenu krahirao na kinoblagajnama, a i kritika ga je trpala u kategoriju "stil iznad sadržaja" pa je nezasluženo ostao u sjeni hit-filmova o Lecteru ("Kad jaganjci utihnu", "Hannibal"), uključujući i inferiorniji remake "Crveni zmaj".
Stil je refleksija sadržaja i karaktera u "Manhunteru", prijelomnom psihološkom trileru neo(n)-noir etikete s perfektnom fotografijom Dantea Spinottija. Svaka boja u vizualno proganjajućem i opčinjujućem filmu ima ekspresivnu ulogu, reflektira likove i kolorira atmosferu.
Mannovska plava je Grahamova boja, najizrazitije uposlena u njegovim egzistencijalističkim scenama sa suprugom (Kim Greist) dok se agent sposoban ući u um ubojice premišlja treba li se vratiti u akciju, još traumatiziran od bliskog susreta s Lecktorom (Brian Cox; izvukao maksimum s minimalnom minutažom kao preteča Anthonyja Hopkinsa).
Graham živi u kući pored mora koju kao da je prodao lopovu Neilu McCauleyju iz "Vrućine". Iz kuće puca pogled na horizont, gdje nebo i more postaju jedno veliko plavetnilo kad padne mrak i mjesečina obasja ocean (Zubić Vila djeluje u noćima punog Mjeseca).
Lector je, pak, zatočen u bijeloj ćeliji nalik bolničkoj sobi, a zatvor izgleda kao muzej – gdje bi se mnogi kadrovi filma mogli uramiti – kad se Graham zatrči po njemu nakon igranja verbalnih igara s Hannibalom ("Jesi li ikad vidio krv na mjesečini, Will? Djeluje posve crno...").
Boje su zadivljujuće naglašene jer cijeli "Lovac na ljude" (metafilmski) preslikava voajerski čin gledanja, karakterističan za Dollarhydea. "Kod tebe se sve svodi na gledanje, zar ne? Tvoj glavni osjetilni kanal, ono što tvoj san čini živim, jest gledanje... Odrazi... Ogledala... Slike...", shvaća Graham, proučavajući serijskog ubojicu i preuzimajući njegov "pogled".
Sam Dollarhyde pita pokvarenog novinara Freddieja Loundsa (Stephen Lang) "Vidiš li?" i kaže "Svjedočiš velikom preobražaju... Duguješ mi divljenje!" prije nego što ga veže za invalidsku stolicu i zapali. Dollarhyde se pojavljuje tek na polovici filma, oko 55. minute, ali je prisutan zahvaljujući Grahamovu koji istražuje slučaj ubojstva jedne obitelji, gledajući zločin očima serijskog ubojice.
Prva pojava Zubić Vile bilda se i iščekuje kao konačno ukazanje Aliena i Predatora, što podiže tenziju. Jednom kad se pojavi, s najlonkama preko lica, Dollarhyde izaziva jezu, ali on nije tipično čudovište, ima tračak ljudskosti i čak uspijeva ostvariti romansu sa slijepom kolegicom Rebom (Joan Allen) koju vodi na najneobičniji prvi "dejt" u ZOO, gdje ona mazi uspavanog tigra.
Rijetko ćete vidjeti da neko čudovište poput Zubić Vile plače, a upravo se to događa nakon što vodi ljubav s Rebom i jeca, držeći je za ruku kad ona zaspe. Scena njegova razočarenja kad iz auta promatra kako Reba sa šefom naizgled razmjenjuje nježnosti spada među audiovizualne vrhunce Mannova opusa (Spinottijeva fotografija i pjesma "Strong As I Am" The Prime Moversa). "Manhunter" je uopće jedan od Mannovih najboljih i najmannovskijih filmova. Mannhunter. *****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....