Svatko tko je gledao "20.000 dana na Zemlji", zna da od britanskog filmaškog dua Jane Pollard-Iain Forsyth može očekivati nešto sasvim drukčije kad su u pitanju filmovi o glazbenicima. Nakon Nicka Cavea, duo je snimio film o pjevačici (i glumici) Marianne Faithfull, podnaslovljen "Broken English" prema njezinom albumu. Prije dolaska filma u hrvatska kina, Pollard i Forsyth dali su ekskluzivni (zoom) intervju za "Slobodnu"...
Prvi susret s legendom
Sjećate li se kada i gdje ste prvi put primijetili Marianne Faithfull kao pjevačicu i kao glumicu?
IAIN: Mislim da smo odrasli u desetljeću u kojem je Marianne bila vrlo prisutna, jedna od onih osoba koje su jednostavno bile dio javnog prostora. To je bilo ime koje su svi u ovoj zemlji poznavali, ali mislim da smo o njoj zapravo znali vrlo malo. Zato mi se čini kao netko za koga sam oduvijek znao da postoji, ali mislim da sam je, kao mlada osoba, bio svjestan na isti način na koji film pokušava to preispitati i ispraviti.
JANE: Da, mislim da smo, nažalost, prvo upoznali mitove i laži o njoj. Znate, senzacionalističke tračeve, zapravo, to smo prvo čuli, a tek kasnije upoznali pravu Marianne. Mislim da smo oboje
bili svjesni albuma "Broken English", ali ona je postala izrazito prisutna kada su Nick Cave i Warren Ellis počeli surađivati s njom i pisati za nju. Napisali su pjesme za njezinih posljednjih šest albuma, mislim, i tada sam joj zaista počela posvećivati pažnju te shvatila da je ona zapravo… Mnogi umjetnici koje jako volimo, PJ Harvey, Anna Calvi i mnogi drugi, svi su radili s njom, svi su surađivali s njom. A to je impresivno, znate, zbog toga poželite saznati više.
U svakom slučaju, desetak godina kasnije snimili ste ”Broken English”. Kada i kako vam je došla ideja za taj film?
JANE: Trebalo nam je nešto više od tri godine da ga snimimo. I nije bila naša ideja. Producenti su već razgovarali s Marianne o mogućnosti snimanja filma, a naš producent došao je k nama i pitao ”Što biste vi napravili?“. Bio je to jedan od onih divnih projekata u kojima ideja vrlo brzo procvjeta. Već smo neko vrijeme željeli raditi sa starijim umjetnikom, nekim pri kraju karijere, tko se može osvrnuti na desetljeća vlastitog života i rada.
Teško je pronaći umjetnika koji je spreman na to jer su umjetnici uglavnom usmjereni prema budućnosti, prema sljedećem projektu. No kako je Marianne zbog Covida izgubila velik dio sjećanja, bila je više nego spremna vratiti se prošlosti, ponovno susresti samu sebe i prisjetiti se tih stvari. Bio je to nevjerojatan spoj okolnosti. To je bilo prije otprilike tri i pol godine, mislim.
Koja je bila glavna ideja filma – njezina sjećanja?
IAIN: Da, radilo se o osvrtu na njezin život kroz njezinu perspektivu. Glavna inspiracija bila nam je drama Samuela Becketta ”Krappova posljednja vrpca”. Ne znam poznajete li taj komad, ali u njemu lik Krapp svake godine na svoj rođendan snima poruku budućem sebi. U predstavi ga susrećemo kao starijeg čovjeka koji sluša snimke nastale prije 30 ili 40 godina. Ta ideja mogućnosti da se osvrnete na cijeli jedan bogato proživljen život koji je često pogrešno interpretiran ili neshvaćen bila nam je iznimno važna. Marianneini interesi bili su toliko široki i toliko neočekivani.
Tijekom rada na filmu otkrili smo koliko je bliska bila s mnogim pjesnicima beat generacije. Nisam imao pojma da je to bio tako važan dio njezina života, da su Allen Ginsberg, Gregory Corso i svi ti ljudi bili toliko prisutni. Znao sam da je bila udana za Johna Dunbara, koji je vodio knjižaru ”Indica”, i znao sam da je on bio povezan s tim pjesnicima, ali Mariannein odnos s njima trajao je cijeli njezin život. Snimala je s Corsom neposredno prije njegove smrti.
JANE: Da. Zanimljivo je vratiti se tom pitanju. Mislim da si dopuštamo da ne znamo unaprijed kakav će film biti i da ne pokušavamo pogoditi cijeli film od samog početka. To nije uvijek lako kada trebate pronaći financiranje ili pridobiti producente, dok govorite ”Ne znam još sasvim što će ovo biti“. Ali imamo snažnu početnu točku. U našem slučaju to je bila ”Krappova posljednja vrpca”.
Znali smo da u tome postoji nešto vrijedno. Zatim smo prikupili dovoljno novca za tri dana snimanja s Marianne i Georgeom. Upravo kroz ta tri dana snimanja, tijekom kojih smo prikupili mnogo više materijala nego što smo ikada mogli iskoristiti, pronašli smo film. Sastavili smo ga iz toga. Na neki način Marianne je postala suradnica u procesu, ali ne kao svjesna suradnica.
IAIN: Mislim da je upravo to važno kada snimate film o umjetniku – da ne krenete s potpuno oblikovanom pričom koju želite ispričati. Za mene mnogi glazbeni dokumentarci ne uspijevaju upravo zato što se čini da je netko unaprijed odlučio koju će priču ispričati. Istraži život osobe, odabere dijelove na koje će se usredotočiti i onda ih samo potvrđuje. No često su najzanimljivije stvari upravo one koje nisu već tisuću puta ispričane. Na taj način osoba o kojoj snimate postaje aktivan dio procesa, a ne pasivni sudionik.
Negdje sam pročitao da vam je Warren Ellis tijekom snimanja filma "20,000 Days On Earth" pričao neke stvari o Marianne. Sjećate li se toga? Tada vjerojatno niste mogli ni zamisliti da ćete jednog dana snimiti film o njoj, zar ne?
IAIN: Ono čega se sjećam jest da je Warren uvijek govorio "Znate Marianne, ona je prava stvar". Mislim da to savršeno sažima Marianne. Ona je zaista bila prava stvar. Warrenov odnos s Marianne bio je toliko poseban. Bili su vrlo bliski prijatelji i mislim da su se razumjeli na način da je njihovo prijateljstvo gotovo nalikovalo ljubavnoj vezi. Vidjeti Marianne njegovim očima bio je pravi katalizator za razumijevanje da je ona mnogo više od zbirke anegdota i pojednostavljenih etiketa poput "djevojka Micka Jaggera" i svih tih klišeja. Počeli smo je gledati onako kako ju je on gledao – kao nekoga zaista posebnog.
Kakav je bio vaš dojam kada ste je prvi put upoznali, a kakav sada nakon što ste snimili film o njoj?
JANE: Bila je zastrašujuća. Kada smo je prvi put upoznali. Bila je tada u domu za starije osobe. Njezina prisutnost bila je toliko snažna. Istodobno je bila vrlo duhovita i razoružavajuća. Pokušavala vas je zabaviti, ali vas i malo spustiti na zemlju. Bilo je nevjerojatno. Vrlo brzo je postalo očito da dijelimo sličan smisao za humor. Tijekom rada s njom i upoznavanja zapravo smo se zaljubili u nju kao osobu. Jako mi je stalo do nje.
Ona je upravo onakva kakvom biste je zamislili – frustrirajuća, duhovita, složena i ne uvijek laka, ali je izvanredna. Djeluje kao jedna od posljednjih istinskih umjetnica. Kada pomislite na velike glazbenike poput Hendrixa i drugih nevjerojatnih umjetnika, ona pripada toj generaciji. A zadržati takvu vatru i prisutnost u sedamdesetima doista je nevjerojatno.
IAIN: Zanimljivo je da je Marianne postala umjetnica kakva je bila djelomično upravo zbog toga što nikada nije postigla golemi komercijalni uspjeh. Nikada nije mogla jednostavno uživati u udobnosti života uspješne rock zvijezde. Nikada nije zaradila ogromne količine novca niti se suočila s problemom koji mnogi iznimno uspješni umjetnici opisuju – da vam se život promijeni do te mjere da više nemate o čemu pisati. Bryan Ferry često je govorio o tome.
Mnogi umjetnici takvog statusa prolaze kroz to iskustvo. Život im se promijeni i odjednom se nalaze u potpuno drukčijoj poziciji. Marianne to zapravo nikada nije doživjela. Imala je divan život, ali ne i luksuzno lagodan život. Zato je stalno osjećala da nešto mora dokazati. Mislim da ju je upravo to potaknulo da snimi albume poput "Broken English". Taj album bio je prava izjava. Mislim da je i zamišljen kao takav – svojevrsni "odjebite" upućen industriji. To je za mene sama srž Marianne.
Koliko vam je trebalo da steknete njezino povjerenje i da vas pusti u svoj svijet?
JANE: Imali smo sreće jer smo imali zajedničke prijatelje. Nick, Warren i drugi ljudi koje smo oboje poznavali. Mislim da je znala da nam oni vjeruju, a to joj je dalo sigurnost da nam pruži priliku.
IAIN: Da, ali ona vas je stalno testirala. Mislim da ju je uvijek zanimalo lagano pomicanje granica kako bi vidjela što će se dogoditi. Voljela je izazvati reakciju. Već vrlo rano u filmu, kada govori o Andrewu Loogu Oldhamu, kaže: "Pomislila sam: pokazat ću ja tebi, seronjo." A to je bilo praktički na početku prvog dana snimanja. Mislim da je bila vrlo svjesna toga i da je tako rana upotreba psovke bila način da vidi kako će prostorija reagirati. Hoće li svi odjednom reći: "Oh, Marianne, to ne možete reći..." A reakcija je bila oduševljenje. Takva je bila od samog početka.
Prvi put kada smo je upoznali, naša producentica Beth već je razgovarala s njom i Marianne je bila spremna vidjeti možemo li surađivati i može li se film ostvariti. Otišli smo u dom "Denver Hall", gdje je tada živjela. Bili smo uzbuđeni, ali i izrazito nervozni jer smo znali da filma neće biti ako taj sastanak prođe loše. Došli smo u vrlo otmjen dom i sjedili u prekrasno uređenom salonu čekajući Marianne. Naravno, kasnila je.
Nakon pola sata tijekom kojih smo postajali sve nervozniji, konačno su je dovezli u invalidskim kolicima i smjestili ispred nas. U panici smo rekli: "Bok, Marianne, drago nam je što smo vas upoznali. Kako ste?" Pogledala nas je od glave do pete, dugo šutjela i onda rekla: "Pogledajte me. Pogledajte me. Kako, dovraga, mislite da sam?" I pomislili smo: "U redu, pošteno. Niste baš dobro." Bio je to rani test, ali istodobno savršen način da razbije led. Od tog trenutka sva napetost u prostoriji nestala je zahvaljujući tom udarcu humora.
JANE: Zaista se divim načinu na koji je vjerovala svojim suradnicima. Osjećala sam da smo i mi postali suradnici kojima vjeruje. Također mi se sviđalo što je razumjela da dobri albumi, filmovi i projekti nastaju kada ih vodi jedan umjetnik. Ne možete biti subjekt filma i istovremeno iz te pozicije kontrolirati o čemu će film biti. To je previše kontrolirajuće. Nemate dovoljno distance za to. Divila sam se tome. Imala sam osjećaj da govori ”To je vaš film“”, osjećala sam slobodu.
Prisutna u svakom kadru
Postojale su neke stvari o kojima nije željela govoriti, poput tulumarenja s Rolling Stonesima, policijske racije zbog droge i slično. Jeste li to očekivali? Kako ste tome pristupili?
IAIN: Da, očekivali smo. Dok smo se pripremali za dane snimanja, dogovorili smo se oko jedne stvari. Rekla nam je: "Možete me pitati što god želite. To je potpuno u redu. Možda vam neću odgovoriti, ali možete pitati". Znali smo da postoje teme o kojima su je pitali nebrojeno puta. Pregledali smo intervjue iz 50 godina njezine karijere i u svakom se u nekom trenutku pojavi Jagger. Svaki put. Bilo nam je očito da o tome više ne želi govoriti, ali bilo je važno proći taj proces i otkriti koje su to teme.
Prva tri dana snimanja dala su kostur filma jer smo kroz njih otkrili o čemu zapravo želi govoriti – o Halu Wilneru, Corsu i drugim ljudima koji su joj bili važni. Također smo otkrili teme za koje smo očekivali da ih neće željeti komentirati, poput racije u Redlandsu. To nam je zatim omogućilo da pronađemo druge načine da govorimo o tim događajima bez njezina izravnog sudjelovanja. Okrugli stol koji se pojavljuje u filmu nastao je upravo iz te potrebe.
JANE: Bio je to prekrasan trenutak kada je Marianne rekla Georgeu: ”Da, nije me briga za to. Mislim, možete pokazati njima”. Nismo znali na koga misli. Ja sam pretpostavila da misli na nas ili možda na publiku. Zapravo je cijela ideja rasprave proizašla iz toga. Ideja da ona odloži novine, a zatim se te novine pojave na drugom stolu. Kao da kaže ”Možete pokazati njima”, a mi smo stvorili te ”njih” koji će o tome raspravljati. Jako mi se svidjelo kako je to funkcioniralo.
Volim raditi na taj način, kada radite dovoljno da pokrenete materijal i ideje s kojima ste krenuli, a onda vam sam materijal počne pokazivati i govoriti stvari. To je proces koji nam odgovara. Slušanje samog projekta. Tako je bilo i s filmom ”20.000 Days On Earth”. On je počeo s deset sati razgovora tijekom dva dana između Nicka i našeg prijatelja Dariana Leadera, freudovskog psihoanalitičara. I tada smo istraživali mnoštvo ideja i tema kako bismo vidjeli koje će postati važne u Nickovu umu i srcu.
Konceptom tzv. Ministarstva nezaboravljanja dali ste Marianne priliku da se osvrne na svoj život i karijeru, omogućivši korekciju njezina nasljeđa, budući da je neki ljudi i dalje poznaju samo kao "Jaggerovu curu"...
JANE: Da, to je dobra stvar, zar ne? Film sam pokazala svojoj majci, koja je nedavno bila ozbiljno bolesna i nije mogla doći na premijere. Moja majka gotovo je iste dobi kao Marianne i odrasla je kao velika obožavateljica Stonesa. Njezina reakcija bila je nevjerojatna. Nije imala pojma da je Marianne nastavila biti toliko produktivna i da je napravila toliko toga. Posebno ju je impresionirao njezin rad u području klasične glazbe, s Bertoltom Brechtom i Kurtom Weillom. Bila je zaista zadivljena. Pomislila sam da je upravo to razlog zbog kojeg smo snimili film – ne samo zbog Marianne, nego iskreno zbog gotovo svake starije umjetnice čije se nasljeđe često ne slavi dovoljno, barem ne dok je još živa.
IAIN: Mislim da je muškim umjetnicima dopušteno starjeti na drugačiji način. Mnogi legendarni muški umjetnici pred kraj života dobiju priliku da se njihova karijera ponovno vrednuje. Mislim na ljude poput Johnnyja Casha, Leonarda Cohena ili čak Davida Bowieja koji je to učinio potpuno po svojim pravilima. Postoji taj trenutak pred kraj kada dolazi do svojevrsne nove procjene njihova rada. Kod umjetnica sličnog statusa to se često ne događa dok ne preminu.
Tek tada slijedi proces promišljanja o tome što smo izgubili. Bilo bi sjajno kada bismo više slavili velike umjetnice dok su još među nama. Jedno od mojih najvećih žaljenja vezanih uz ovaj film jest to što Marianne nije uspjela vidjeti završenu verziju i osjetiti poštovanje, interes, priznanje i tu novu procjenu svojega rada. Volio bih da sam mogao gurati njezina invalidska kolica po crvenom tepihu u Veneciji. To bi bio tako poseban trenutak. I jako me rastužuje što se to nije dogodilo.
JANE: Zanimljivo je. Često nas pitaju što se promijenilo nakon njezine smrti. Zapravo vrlo malo toga. Dodali smo samo onaj trenutak s Tildom Swinton. Ali, dok je Iain pričao, pomislila sam da se možda ipak nešto promijenilo. Mislim da smo pokušali iskoristiti određenu količinu ljutnje kao energiju. Možda smo film učinili oštrijim i preciznijim. Postao je još važniji upravo zato što je bilo tako teško prikupiti novac za film o starijoj ženi. Nažalost, to je bila stvarnost.
Kako ste se osjećali kada ste čuli vijest o njezinoj smrti i što mislite da bi rekla o filmu da ga je vidjela?
JANE: Vidjela je mnogo dijelova filma. Nikada se ne bih usudila govoriti u njezino ime. Iskreno, strop bi mi mogao pasti na glavu. Dogodilo bi se nešto nadnaravno kad bih pokušala govoriti umjesto Marianne. Nemam pojma što bi mislila o filmu. Bilo je tužno kada smo čuli vijest. Razgovarali smo s njom samo nekoliko dana prije toga. Nazvala nas je iz bolnice. U početku se radilo samo o tome da smo izgubili prijateljicu. Do tada nam je postala prijateljica.
IAN: Trebalo nam je neko vrijeme prije nego što smo ponovno počeli razmišljati o filmu. Jednostavno smo zastali kako bismo se pomirili s gubitkom prijateljice. Onda su ljudi počeli pitati što će biti s filmom, hoće li se promijeniti i što ćemo učiniti. Razmatrali smo različite ideje i ljudi kojima vjerujemo davali su prijedloge. Na kraju smo shvatili da nijedna od tih mogućnosti nije bila zadovoljavajuća. Svi pokušaji da se njezina smrt dodatno naglasi unutar filma djelovali su pogrešno jer je ona u filmu živa. Doslovno je prisutna u gotovo svakom kadru od početka do kraja. Film završava njezinim nastupom.
JANE: Nije bilo šanse da film završimo drugačije. Oduvijek smo znali da taj nastup mora biti kraj.
IAN: Zato nam se činilo da je najbolji način da joj odamo počast snimiti film o kojem smo zajedno razgovarali i ne dopustiti da tragedija njezine smrti promijeni film. Neću govoriti u njezino ime, ali duboko u sebi osjećam da bi upravo to željela.
JANE: Veliku utjehu nalazim u činjenici da se film svidio nekim njezinim vrlo bliskim prijateljima koji su je zaista dobro poznavali. To mi je najbliže što ću ikada doći osjećaju Marianneina odobravanja. Njezin sin i neki od njezinih najboljih prijatelja bili su nam velika podrška i pratili su nas tijekom predstavljanja filma. Drago mi je što im se sviđa.
IAN: To što u filmu prepoznaju Marianne najveći je kompliment. Ljudi koji su je zaista poznavali vide ženu koju su znali, a ne mit, priču ili ikonu. Vide osobu koju su poznavali i voljeli. Što biste više mogli poželjeti?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....