Bejzbol je na filmu najčešće oslikan inspirativno, bajkovito, romantično, neovisno o tome radilo se o sportskim dramama ili komedijama. Međutim, postoji i jedan film koji je mitsku američku igru prikazao na mračan način, što ga je vjerojatno i koštalo uspjeha u kinima.
To je psihološki triler "Fan" ("The Fan", 1996.") redatelja Tonyja Scotta s Robertom De Nirom i Wesleyjem Snipesom u glavnim ulogama fanatičnog obožavatelja Gila Renarda i zvijezde bejzbola Bobbyja Rayburna. Film je slovio za jedan od najvećih podbačaja ljetne sezone 1996., sa zaradom od tek 18 milijuna dolara u američkim kinima.
Malo kome je bilo stalo, od publike do kritike. Istinski fanovi "Fana" mogli su se takoreći nabrojiti na prste jedne ruke koja drži bejzbolsku palicu. No, tko je onda zavolio film, ostao mu je fanovski vjeran i sigurno još uvijek zna napamet neke De Nirove rečenice iz filma, s naglaskom na onu simboličnu "Je li ti sad stalo?".
Osim toga što se dirnuo u američku svetinju kakva je bejzbol, "The Fan" je sigurno pao i kao žrtva tajminga – stigao je u vrijeme kad je interes za psiho-trilere polako počeo jenjavati, nakon niske ostvarenja tipa "Kobna privlačnost", "Misery", "Ruka koja njiše kolijevku", "Oglas donosi smrt", "Policajac bez kontrole"..., uključujući i De Nirov "Rt straha".
Zato je otpisan kao još jedan "psycho thriller" u nizu, što nije bio unatoč određenim žanrovskim predvidljivostima i momentima iz sfere tzv. suspenzije nevjerice. Pored De Nirovih likova poput Travisa Bicklea ("Taksist"), Ruperta Pupkina ("Kralj komedije") i Maxa Cadyja ("Cape Fear"), Renard je izvukao deblji kraj, kao i sam film nakon remek-djela "Casino" i "Vrućina" iz 1995. godine.
Nešto od navedenih Renard nedvojbeno posjeduje, najviše Pupkinovu "stalkersku" opsesivnost spram idola, čak i tračak glumčeva Ala Caponea iz "Nedodirljivih". Sjećate se scene kad Capone govori da mu je bejzbol najveća strast i ističe važnost timskog rada u toj igri ("Neću daleko dogurati ako tim ne pobijedi") prije nego bejzbolskom palicom umlati jednog člana svoje organizacije.
Pa ipak, u kreiranju lika De Niro nije kopirao samoga sebe, niti stvorio crno-bijeli luđački lik kakvi su znali karakterizirati lošije verzije gorenavedenih psiholoških trilera (sjetimo se da je dao nijanse sive i monstrumu u "Frankensteinu"). Štoviše, fan(t)a(s)tična uloga u "Fanu" ponajbolja je De Nirova u zadnjih 30 godina.
Ni Scott nije kopirao samoga sebe, već se efektno nadovezao na akcijski spektakl "Prljavi igraju prljavo" koji je kritički sagledao američki nogomet između biznisa i politike, prepun pokvarenih ljudi na visokim pozicijama. Uvodna scena na kiši u "The Last Boy Scout" efektno je reflektirana u završnici filma "The Fan" koji bejzbolsko "Polje snova" pretvara u "Polje snomorica".
Scott je htio napraviti nešto drukčije nakon "Osvete" i "Prave romanse", odmaknuti se od akcije ("Top Gun", "Policajac s Beverly Hillsa II", "Dani groma") pa je zbog "Fana" odbio režiju "Hridi", ali film je ostao zaglavljen između velikih hitova "Grimizna plima" i "Državni neprijatelj". Za Scotta je "The Fan" bio stilska prekretnica, most između vizualnosti dotadašnjih filmova i onoga što će uslijediti nakon "Enemy Of The State", posebno od "Man On Fire" do "Unstoppable", s naglaskom na "Domino".
Prepoznatljiva videospotovska režija i montaža još su agresivnije, nerijetko i na granici eksperimentalnog, a utjecaj Scottovih tadašnjih stilskih postupaka vidljiv je u današnjoj kinematografiji, samo bez tako izraženog vizualnog autorstva. Vizualizacija počesto ispoljava psihološko stanje De Nirova lika u "Fanu" koji na novo (VHS) gledanje izgleda kao produžetak "Dana ludila" Joela Schumachera.
Film je i karakterna studija u osnovi tragičnog lika, sredovječnog čovjeka na silaznoj spirali, što gasi posljednju zraku svjetlosti u njegovoj sve mračnijoj duši. Renard je konstantno pod stresom, ne ide ga u poslu (prodavač noževa), razveden je. Jedino što ga veseli su bejzbolske utakmice "San Francisco Giantsa" i druženje sa sinom, koliko mu brakorazvodna parnica dopušta.
Kad dobije otkaz, a i izgubi pravo viđanja sina nakon što ga je ostavio samoga na stadionu zbog sklapanja važnog posla, tj. nalaska s klijentom (mogao se samo tada naći) koji se na kraju nije udostojio pojaviti, Renard sve češće ispoljava agresiju i dublje zakoračuje u ludilo nakon što se fiksira na Rayburna, novog igrača "San Francisco Giantsa", teškog 40 milijuna dolara.
Rayburn je i sam u silaznoj putanji nakon ozljede i izgleda da ga je sreća napustila otkako ne igra sa sretnim brojem 11 na leđima koji u klubu nosi Primo (Benicio Del Toro). Sukobu njih dvojice u toaletu oko broja 11 prisustvuje Rayburnov najveći fan, skriven u kabini, dok Scott pronalazi svježe načine da scenu načini dodatno uzbudljivom (odrazi zrcala na stropu), nakon čega Renard odluči popričati s Primom i tad stvari nepovratno odlaze kvragu.
Režija u paketu s De Nirovom ulogom uzdiže film "The Fan", kao i jedan od najboljih ranijih "scoreova" Hansa Zimmera. Razgovor Renarda i Rayburna intrigantno suprotstavlja fana i zvijezdu, a Scottov komentar o ljubavi prema igri koju često zamijeni igranje zbog novca može se prebaciti iz sporta bilo gdje drugdje, pa i na film.
Ne znajući s kim priča, Rayburn crni fanove kao luzere kojima "nije jasno da si ista osoba kad pogađaš i ne pogađaš", priznaje da mu "nije više stalo" jer "sve je to samo igra" i "život je više od bejzbola", iako je na početku filma sportskoj novinarki (Ellen Barkin) rekao da je "najprije navijač i tek onda igrač".
To Renarda potakne da "nauči lekciju" jer za njega Rayburn ispada "nezahvalan" ("Bez ljudi poput mene, ti si ništa"). De Niro postiže glumački "home run" mijenjajući registre na treptaj oka naprijed-natrag, od ludog do tužnog, od antagonista psiho-trilera do čovjeka prema kojemu "život nije bio pošten". Pitanje "Je li ti sad stalo?", postavljeno Rayburnu, prenosivo je na Scottov podcijenjeni film. Je li vam sad stalo do "Fana"? ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....