Pod svodovima stoljetne crkvice Svetog Duha, u srcu Omiša, u ponedjeljak navečer, 28. srpnja, fotografije Lea Tomića ponovno su okupile brojne ljubitelje umjetnosti i fotografije. Između kamenih zidova, zlatnog oltara i prizora mora, Cetine i kiše činilo se kao da je i sama voda nakratko pronašla svoje mjesto u ovom drevnom prostoru.
Godinu dana nakon prve samostalne izložbe, koja je dirnula mnoge i ostavila snažan trag među posjetiteljima, omiški fotograf predstavio je novi autorski ciklus simboličnog naziva “71 %”. Ovoga puta nije želio ispričati priču o gradu, nego o vodi – elementu bez kojeg, kako kaže, nema ni života ni čovjeka.
Interes publike pokazao je da se Tomić u Omiš vratio s razlogom. Stoljetna crkvica Svetog Duha bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a unatoč ljetnoj sparini nitko nije žurio otići. Posjetitelji su dugo nakon službenog dijela obilazili fotografije, vraćali se pojedinim kadrovima i razgovarali s autorom.
Večer je otvorio ravnatelj Centra za kulturu Omiš Petar Buljević, okupljenima se potom obratio don Emanuel Petrov, čiji predgovor prati izložbu, a poseban ugođaj donijela je Ana Vidošević, koja je a cappella izvela pjesmu “Samo moru virujem”. U simboliku cijele izložbe uveo je Mirko Tadić, pročitavši ulomak iz Svetog pisma prije nego što je riječ preuzeo sam autor.
Nekoliko trenutaka prije otvorenja uspjeli smo nakratko porazgovarati s Leom Tomićem. Miran kao i uvijek, priznaje da mu je ova izložba možda i osobnija od prve.
- Nakon prve izložbe dojmovi su ostali snažni. Lajkova na društvenim mrežama bilo je puno, ali mene su više dirnuli komentari ljudi. Lajk danas može dobiti svašta, ali kad vam netko kaže da se vraća na izložbu kako bi ponovno udahnuo taj mir, onda shvatite da vaše fotografije imaju težinu. Tada sam znao da sam postigao ono što sam želio - kaže Tomić.
Naziv izložbe “71 %” nije slučajan. Toliki dio Zemlje prekriven je vodom, a gotovo isti postotak nosi i ljudsko tijelo.
- Prije nego što se rodimo, naš prvi dom je voda. Od prvog daha do posljednjeg dana ona nas prati, hrani i održava. Bez nje nema prirode ni čovjeka. Upravo zato želio sam da ona ovoga puta bude glavna priča - govori.
Ako je prošlogodišnja izložba bila širok pogled na Omiš i njegovu ljepotu, nova predstavlja svojevrsno uranjanje u jedan jedini motiv.
- Prošle godine išao sam u širinu, a sada sam otišao u dubinu. Savjetovali su mi da ponovim neke od najuspješnijih fotografija, ali nisam to želio. Omiš je malo mjesto. Da dvije godine zaredom izložim iste fotografije, prvi bih sebi rekao: “Pa zar nemaš drugih?” Zato sam ostao vjeran istim motivima, ali ih prikazao na potpuno drukčiji način - objašnjava.
I upravo se ta razlika osjeća prolazeći između fotografija. Na jednoj more miruje poput ogledala, na drugoj valovi svom snagom udaraju o rivu. Negdje se barka njiše u tišini zalaska sunca, a samo nekoliko koraka dalje oluja pokazuje sasvim drugo lice vode. Tu su i odsjaji, kiša, bonaca, nevera, Cetina i more - uvijek isti motiv, ali nikada ista priča.
Neke su fotografije nastajale mjesecima.
- Završavao sam u moru i Cetini tražeći najbolji kadar. Kiša me znala natopiti do gole kože dok sam čekao nekoliko sekundi savršenog svjetla. Jednom sam fotografirao zaleđeni vodopad. Zakoračio sam na led, okinuo dvije fotografije i završio u ledenoj vodi. U tim trenucima nisam više fotografirao vodu - postao sam njezin dio - govori kroz osmijeh.
U predgovoru izložbe don Emanuel Petrov zapisao je kako Tomićeve fotografije nisu tek lijepi prizori mora i Cetine, nego slike koje imaju vlastiti puls i promatrača pozivaju da poznate krajolike pogleda novim očima. Opisuje ga kao čovjeka kamena, vjetra i soli, autora koji u vodi prepoznaje karakter, raspoloženje i ljudsko iskustvo.
Sam Tomić kaže da bi bio najsretniji kada bi posjetitelji nakon izlaska iz crkvice Svetog Duha zastali uz more ili Cetinu i pogledali ih drukčije nego prije.
- Ako u vodi prepoznaju dio sebe - mir, nemir, snagu, ranjivost ili nadu - onda je ova izložba ostvarila svoj smisao.
Na kraju večeri zahvalio je svima koji su pomogli da izložba zaživi - Centru za kulturu Omiš i ravnatelju Petru Buljeviću, voditeljici Galerije Zorici Muše, Sanji Kovačić Pandža, don Jozi Gojsaliću, don Emanuelu Petrovu, Ani Vidošević i Mirku Tadiću, ali možda su najemotivnije bile riječi koje je uputio svojoj obitelji.
Uz suprugu Dejanu, kćeri, sina i unuka, koji su mu i ovoga puta bili najveća podrška, zahvalio je na razumijevanju i strpljenju, uz osmijeh priznajući da nije uvijek lako živjeti s nekim tko je spreman zaustaviti svakodnevicu zbog jednog jedinog kadra.
Kad su se svjetla u stoljetnoj crkvici polako počela gasiti, posljednji su posjetitelji još jednom zastajali pred fotografijama. Možda upravo tada, u toj tišini između kamena, mora i svjetla, postalo je jasno zašto se nova Tomićeva izložba ne zove tek “71 %”. Ona je poziv da ono što svakodnevno gledamo - more, Cetinu ili običnu kap kiše - počnemo gledati drugačijim očima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....