Pisac horora je misteriozno nestao uoči objave novog romana: njegove knjige vode do ludila manje stabilne čitatelje...

Ispalo je da projekcija Carpenterova horora “U raljama ludila” (“In The Mouth Of Madness”, 1994.) u splitskom Domu mladih bude svojevrsni “in memoriam” Samu Neillu. Podcijenjeni “U raljama ludila” značajan je uradak u opusu redatelja i glumca koji su dvije godine ranije surađivali na ”Memoarima nevidljivog čovjeka”.

To je Carpenterova posljednja filmčina (uslijedili su ”Selo prokletih”, ”Bijeg iz Los Angelesa”, ”Vampiri”, ”Duhovi Marsa”, ”Odjel straha”) i zaslužuje mjesto u gornjem domu njegova opusa gdje stoluju ”Stvor”, ”Noć vještica”, ”Velika gužva u Kineskoj četvrti”, ”Oni žive”, ”Bijeg iz New Yorka”...

“In The Mouth Of Madness” predstavlja treći dio Carpenterove “apokaliptične” trilogije sa “Stvorom” i “Princem tame”. Ujedno tvori i neslužbenu Neillovu horor trilogiju s “Possession” i “Event Horizon”, a čak im je i bliskiji u odnosu na Carpenterove filmove, gledajući podjednako visoki koncentrat ludila u njegovim izvrsnim ekspresionističkim ulogama, pri čemu mu je ova ponajbolja u karijeri. Uz oprez zbog mogućih omanjih “spoilera”, podsjetimo se “U raljama ludila”...

Neill kao istražitelj osiguravajućeg društva John Trent u prvoj sceni završi u “luđačkoj košulji”, tvrdeći da nije lud, iako crta križeve po svome licu i zidu mentalne ustanove. Razgovarajući s psihijatrom (David Warner) on pripovijeda kako je dotle došlo. Sve je počelo nestankom pisca horora Suttera Canea (Jürgen Prochnow), prodavanijeg i od Stephena Kinga.

Cane je opisan kao “ubojito ludi prorok tiskane stranice” i njegove knjige imaju “efekt na manje stabilne čitatelje”, a Trenta je angažirao izdavač (Charlton Heston) da ga pronađe. Prije nego Trent, zajedno s urednicom Lindom Styles (Julie Carmen), krene u potragu, napast će ga bivši Caneov agent koji u dalekom drugom planu kadra došeta do kafića naoružan sjekirom i razbije staklo u majstorski građenoj sceni.

Događa se to dok se Amerikom širi val psihoze od strane Caneovih “zombificiranih” fanova, opsesivnijih od Kingove Annie Wilkes (“Misery”), u očekivanju njegove nove knjige, naslovljene “In The Mouth Of Madness”, koja “dovodi do ludila”, a njezina naslovnica izgleda poput plakata horora osamdesetih.

Dok Trent i Linda putuju prema gradu, koji ne postoji na kartama Amerike (fikcionalni Hobb’s End iz Caneovih knjiga kao odgovor na Kingov Castle Rock) i usput sreću jezive prikaze na biciklima, granica između zbilje i fikcije biva sve tanja na košmarno-ugođajno nelagodan, ali i hororski i metafilmski/metatekstualno zamaman i inteligentan način.

Snovi i snomorice unutar sna isprepleću se s proplamsajevima kozmičkog horora (lovecraftovska međudimenzionalna stvorenja, kreirana praktičnim efektima), a Carpenter u ingenioznom “meta” stilu koketira s detektivskim noir trilerom, samosvjesnom žanrovskom satirom i autoparodijom (pjesma grupe The Carpenters u umobolnici).

Pritom se redatelj naslanja na krhkost stvarnosti kao vodeći motiv egzistencijalnih filmova devedesetih i njihovih “jesam li stvaran ili izmišljen?” likova (“Potpuno sjećanje”, “Igra”, ”Trumanov show”, “Pleasantville”, “Grad tame”, “Matrix”, “13. kat”...).  Slušamo upozorenja “Stvarnost više nije ono što je nekad bila” i ona je “samo ono što jedni drugima govorimo da jest” dok likovi doživljavaju zbivanja iz fikcije, Caneove imaginacije, tj. njegove nove knjige, premda Trent smatra da je sve inscenirano pomoću “specijalnih efekata i skrivenih zvučnika”.

Pomoću knjige Cane tipuje na kontrolu drugih (čitatelj kao vjernici) i upravljanje svijetom, poput izvanzemaljaca iz “They Live”. Kontrolira Cane i Trenta kao marionetu, a makar ovaj govorio “nitko ne povlači moje konce” on je nešto poput protagonista filma “The Truman Show”, samo lik iz knjige, “komad fikcije”.

U jednoj od briljantnih scena Trent prolazi kroz divovsku rasparanu stranicu romana koji se čita iznutra prema van i nepovratno (p)ostaje dio priče pisca strave (“Cane me piše”, “Ti si ono što pišem. Mislim, dakle jesi...”), posredno i filmu horor redatelja. Ovo je za Carpentera možda i najosobniji film, otprilike kao što je to vršnjačka “Nova strava” za Wesa Cravena gdje je njegov fiktivni hororski lik Freddy Kruger rasparao kinoplatno i stigao u stvarnost.

Ne vidi Carpenter samo Kinga u Caneu nego i sebe. “Je li to onaj koji piše horor sranja?”, pita se Trent kao što su se pitali mnogi za autore strave i užasa, uključujući i Carpentera, prije nego što je žanr nekih 20-30 godina nakon izlaska “U raljama ludila” napokon počeo uživati priznanje od onih za koje je bio “možda presofisticiran” (Linda). 

Reklo bi se i da Carpenter vidi sebe i u Trentu kao liku zarobljenom unutar horora, poput njega samog, usprkos tome što je režirao i filmove drugih žanrova (znanstvena fantastika, akcija, pa i SF romansa/komedija sa “Starmanom” i “Memoirs Of an Invisible Man”).

Dvostruko snažnije nego 1994. danas rezonira prizor Trenta kako na velikom ekranu praznog kina gleda sve što je dotad prošao u ekranizaciji “In The Mouth Of Madness” i histerično se smije (ne)prihvaćajući “novonormalnu” stvarnost dok se svijet oko njega raspada. **** ⅔