Trajan dojam nije baš ostavio "Jurski svijet" iz 2025., za razliku od filma "Godzilla Minus One" koji se dogodio između dvaju dijelova dinosaurske franšize "Carstvo" i "Preporod", te vratio iskrenu spielbergovsku emociju u "monster movie" žanr. Novi "Jurassic World" trebao se ugledati u japanski blockbuster da serijalu omogući pravi "preporod"...
Bila je to završna misao recenzije filma "Jurski svijet: Preporod", objavljene na ovom mjestu 2025., u prvoj polovici srpnja. Redatelj David Robert Mitchell, autor sjajnog horora "To dolazi" i podcijenjenog noira "Skrivena poruka", kao da se vodio istom mišlju dok je za Warner Bros. studio snimao svoj dosad najbudžetiraniji uradak – "Kraj Hrastove ulice" ("The End Of Oak Street").
Aktualni Mitchellov film najemotivniji je dinosaurski blockbuster od prvog "Jurskog parka", a i jedan od boljih. Više ima izvornog "Jurassic Parka" u "Kraju Hrastove ulice" nego u nastavcima "Jurskog svijeta". Na trenutke, u najboljim segmentima filma, "The End Of Oak Street" izgleda kao "Jurassic Park" da ga je Steven Spielberg, umjesto 1993., snimio nekih desetak godina ranije.
To je veliki kompliment za Mitchella koji se vratio režiji nakon osmogodišnje pauze, a kao netko rođen 1974. filmofilski je stasavao gledajući Spielbergove kinohitove ("E.T. – Izvanzemaljac"), uključujući i one koje je Steven producirao pod logom kompanije Amblin Entertainment ("Poltergeist", "Gremlins", "Back To The Future", "The Goonies", "Arachnophobia"...).
Moguće da ih je David gledao s tatom Robertom Allenom Mitchellom kojemu je i posvetio nostalgično intonirani "Kraj Hrastove ulice", kako piše na odjavnoj špici filma, uz njegovu sliku iz djetinjstva s ocem. Logo Amblina ne otvara "The End Of Oak Street", već Bad Robot, kompanija pod ravnanjem producenta J.J. Abramsa koji je, ugledan na Spielberga i amblinovske blockbustere, režirao film "Super 8", preteču serije "Stranger Things".
"Kraj Hrastove ulice" je podjednako spielbergovski kao "Super 8". Reklo bi se i da je gotovo spielbergovskiji od zasad posljednjeg Spielbergova filma "Dan razotkrivanja". Priča se odvija baš 1982., godine izlaska "E.T.-ja" i "Poltergeista", ambijentirana je u američko predgrađe i usredotočena na disfunkcionalnu američku obitelj koja će iskusiti neobične događaje od bliskih susreta s dinosaurima (gdje je Sam Neill kad ga trebamo?) do putovanja kroz vrijeme ("Povratak u budućnost").
Usto, klinci voze BMX-ice ("Družba Goonies", "Super 8", "Stranger Things"), "PG-13" predikat se rasteže do "R-a" kao u "Gremlinima" i drugom "Indiani Jonesu", glazbu kao da je skladao John Williams ili Alan Silvestri (autor je Michael Giacchino) i film ne traje više od 100 minuta.
Od prvijenca "The Myth Of The American Sleepover" Mitchell je bio zainteresiran za priče iz predgrađa, a ovdje je zagledan u (filmsku) suburbiju osamdesetih koja je iza bijelih ograda i "american dream" idile skrivala poneki košmar, bilo da na nuklearne obitelji vreba Freddy Kruger ili sada dinosaur.
Odakle dinosauri u predgrađu? Za to je kriv misteriozni kozmički događaj koji je suburbiju prebacio unatrag kroz vrijeme u "jursku" prapovijest. Srećom, Mitchell ne objašnjava previše sam događaj, za razliku od Louisa Leterriera u relativno slično postavljenoj, ali zaboravljivoj "Posljednjoj kući", da ne petlja po nategnutosti istog ("Ovo je suludo!") i fokusiran je na ljudsku dramu unutar "survival" avanture.
Fokus je na familiji Platt i situaciji koja bi mogla opet zbližiti Denise i Grega (Anne Hathaway, Ewan McGregor), otuđene roditelje tinejdžerice Audrey i predpubertetlije Briana (Maisy Stella, Christian Convery; "My Old Ass", "Sweet Tooth"). Situacija reflektira ekstremnu "novo(ne)normalnu" stvarnost, tj. kaotičnost svijeta oko nas od pandemije naovamo s mnoštvom apokaliptičnih izvanjskih faktora koji prijete razoriti i najskladniju obitelj, samo naizgled sigurnu kad se zabarikadira unutar četiri zida.
"Je li ovo kraj svijeta?", zazvoni pitanje kad se kuća Plattovih preseli "negdje drugdje" i dinosauri budu pušteni s lanca. Kad se to dogodi, pri čemu "The End Of Oak Street" podsjeća i na stari "Jumanji", Mitchell u režiji ne otkriva toplu vodu, ali znalački upošljava spielbergovski pristup u uočavanju dinosaura (rep koji nestaje u grmlju, sjena na zidu, ušutkani vriskovi u daljini) i depalmovske "diopter" kadrove, s mrvu crnog pa i otkačenog humora ("Izumrijet ćete vi meni opet!", dinosaursko parenje).
Efektna režija uspješno kompenzira pojedine tonalne neujednačenosti i nepromišljenosti likova, koji se zbog učestalih napada mesoždera rijetko stižu nadiviti biljojednim dinosaurima. U tim scenama Mitchell nastavlja tamo gdje je Spielberg stao na kraju "Izgubljenog svijeta" kada je doveo T-Rexa u grad.
Mitchell u jednom trenutku čak subvertira ono što se u obiteljskom blockbusteru ne smije napraviti, no šteta je što to poništava na samom kraju filma, opterećenom i suvišnim epilogom. Ipak, "Kraj Hrastove ulice" neovisno o tome zaslužuje kinopreporuku. Blockbuster za kraj ljetne kinosezone 2026. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....