StoryEditor
PanoramaMEĐU TRSOVIMA

‘Pa nisam ja sve ovo radio samo da bih zarađivao! Mogao je Švicarac izvadit‘ sav novac svijeta!‘: naš je reporter posjetio obitelj Mikulić, njihov je projekt snažna priča o ljubavi i ponosu

10. svibnja 2022. - 15:18

U početku bijaše vino. A za ostalo, iskreno rečeno, nije nas ni briga. Pored vina – crnoga, dabome, jer bijelo i nije vino, nego greška u sustavu napajanja – tek je žena svijetu potrebna. Da te opominje. I vozi doma.

Glupost, naravno. Jer doma se nikome ne ide. Kad si u vinariji, kad ti hrastove bačve šapću na uho i kad klečiš pred berbom postupa iz 2015. godine, vrijeme stoji. Vječno si mlad, kao u onoj staroj pjesmi Animatora.

– Došao jedan Švicarac, pun para, da bi on ovu malu amforu. Ne pita za cijenu. A znate što sam mu ja rekao?

– Što?

– A što da mu kažem, a da se ne uvrijedi. Da pred mene izvadi sav novac ovoga svijeta, isto bi mu bilo. Pa nisam ja sve ovo radio samo da bih zarađivao.

Stojimo šest i pol metara pod zemljom, u ruci nam čaša pjenušca, lagan je i mekan poput ljetnog oblaka, a Igor Mikulić gura sina Antonija da nam on bude vodič. Ionako je sve ovo za njega. I zbog njega.

Kad je Antonio prvi put ušao u vinograd, a što je imao, jedva mu je crna glava virila iza trsova, više nikad iz njega nije izišao. I još je sestru Adrianu sa sobom povukao. Evo i nje u muzeju. Vodi goste, Slovence, objašnjava im gdje su, pušta ih da ne vjeruju, časti ih, a oni nazdravljaju i obećavaju da će se vratiti. Ako uopće ikad odu.

Muzej je obiteljski. Sa stotinjak artefakata, koji svi pričaju istu priču. Priču o životu pelješkog težaka, pa mu zato i jest ime Muzej pelješke tradicije. A otvoren je prije manje od mjesec dana, u orebićkom Mokalu, među čokotima plavca malog koji se svojom veličinom, baš kako i dolikuje velikanima, nikad nije razmetao.

Naravno da ne znate

– Znate li što je Ponos?

– Naravno da ne znate – sam pita, sam odgovara Igor Mikulić.

Pokazuje nam reljef na zidu kojim i počinje obilazak muzeja. Drvorez je po narudžbi napravljen. Baš umjetnički. A Ponos se i ne može drukčije pisati nego velikim slovom. Tradicijski je to oblik ispomaganja i suradnje među ljudima kakav je danas nemoguće zamisliti. A i zašto bi, danas živi svatko za sebe, što će ikome itko. Kad imaš, jedino što želiš je imati još više.

image

Obitelj Mikulić, Adriana, Igor, Sabina i Antonio u svom novootvorenom muzeju s pomno odabranom zbirkom

Privatni Album


A nekoć, i na reljefu se to lijepo vidi, cijelo bi se selo skupilo pa bi svi, i dragi i mrski, i svoji i tuđi, dali mazge da ih se natovari mjehovima vina te da se stvori kolona koja bi preko zelenih peljeških terasa, dok još ni svanulo ne bi, zavijala do Trpnja ili Trstenika kako bi ono jedino što je ovdašnji težak imao bilo prodano za bokun boljega života.

Ponos je danas naopak. Kolone idu u suprotnome smjeru. Bez butelje se nitko ne vraća, a mjehove, tko želi, može vidjeti u Mokalu kod Mikulića. No prije valja pokucati na staklo s amforama. Prave su, stare više od 2000 godina.

– Godinama sam ih skupljao i evo sam napokon dočekao dan da ih izložim, jer što će mi ako ih nitko ne može vidjeti – govori Igor Mikulić.

U postupku je, kaže, kod Ministarstva kulture. Želja mu je sve zaštititi i katalogizirati, jer sve što Muzej pelješke tradicije nudi unikatno je. I nepatvoreno. Sve je ljudska ruka napravila i sve je korišteno. Ponajprije za vino i maslinovo ulje.

– Želja nam je bila na jednome mjestu ne samo objediniti, nego i oživiti pelješku težačku prošlost. Posjetiteljima ponuditi priču koju će moći ponijeti sa sobom kao najbolji suvenir – objašnjava naš domaćin.

Muzej su Mikulići otvorili u sklopu svoje boutique vinarije na znamenitom položaju Postup. Duboko je pod zemljom, a zemlja nam je i pod nogama. S razlogom.

Vinska katedrala

– U starim konobama nije bilo kamena, samo rijetki bogataši mogli su ga priuštiti, zato smo se i mi odlučili za zemlju, a pogledajte je kako je samo tvrda i nabijena – upire đonom Igor Mikulić o nepomično tlo.

image

Amfora stara oko dvije tisuće godina

Privatni Album


Svod je drven, savijen poput bačve, a nosivi stupovi obloženi su ciglom, iz Slavonije, čini se kao da je stoljećima ovdje. Vinska katedrala.

– Je li znate što je ovo?

– Hm...

– To je presa, mi kažemo tiiisak, e, baš tako, tiiisak. Nakon što bi se grožđe nogama izgnječilo, tu se, nakon nekoliko dana fermentacije, na ruke vrtilo kako bi se dobio drop. Je li i vi kažete drop?

Otac mu je, tvrdi Igor Mikulić, do prije deset godina radio na njemu.

image

Mlinica za maslinovo ulje zvijezda je među eksponatima obiteljskog muzeja

Privatni Album


– On ga je kupio kad je imao 21 godinu, a kupio ga je već staroga, što znači da ima debelo preko sto godina, a još je u dobrome stanju, još bi se tu pravoga vina dalo napraviti – tapše Igor presu kao što se prijatelji po ramenima tapšu.

Otac Josip nalazi se na etiketi, a majka Zdenka na zidu. Portret dame. Iz roda Krističevića.

– Umrla je prije deset godina, a kako je ovo imanje njezino, od njezine obitelji, tako je i ovaj muzej stvoren u njezinu čast – objašnjava Igor.

image

Bačve čuvaju nektar, a tu je i kušaona vina za posjetitelje

Privatni Album


Don Josip

Loza se na Pelješcu poštuje iznad svega. Obiteljska i vinova podjednako. Baš zato najbolje vino Mikulića nosi naziv Don Josip. Unuk Antonio je tako htio. A djedu srce kao kuća.

– Vino koje radimo plod je čiste ljubavi, posao je tu u drugome planu jer mi je želja bila raditi vino na način kako ga je i moj djed Josip radio – objašnjava Antonio.

Don Josip je vrh vrhova. Postup posebne selekcije. Samo odabrane bobice, one najsuše, dolaze u obzir. Vino je to doslovno za muzej. U kojem, ogrnuto slamom, odležava godinu dana, gdje ga svaki mjesec Antonijeva ruka zarotira za 90 stupnjeva kako bi se zdravi talozi pokrenuli.

– Svaku bocu? – pitamo.

– Svaku – dobivamo odgovor.

Tu je i banka vina. A u banci, pod debelim ključem, leže butelje, njih devet. A priča je sasvim osobna. To su prve Antonijeve boce, njegovo prvo vino, a otvorit će se kad se bude ženio. Ili kad se sestra Adriana bude udavala. A postotak alkohola – u vinu, a ne u krvi – izmjerit će ebulioskopom, spravom iz 1843. godine.

– Ima još i certifikat i upute za korištenje – gušta Antonio.

Još jedna sprava privlači pažnju.

image

Prikaz gnječenja grožđa

Privatni Album


– Vadičep? – pogađamo.

Ništa. Bili smo blizu, a tako daleko.

– Ovo je sprava za začepljivanje boca – pojašnjavaju Mikulići.

Dobili su je na dar od prijatelja. I nikad i nigdje na Pelješcu nisu vidjeli ništa slično. A obišli su više kuća nego Jehovini svjedoci.

Na dar su, i to prije mjesec i pol dana, dobili i mali kotao za pečenje likera. Zadnji na cijelom poluotoku. A tu su i kotao za rakiju, muljače, bačve, svi mogući stari alati, blanje, vrtilice za brašno, mjehovi, samari, demižane, pumpe za pretakanje vina, škrinje za dotu, igle za krpanje, putila...

– Sto posto ne znate što su putila.

– Naravno da ne znamo.

– Nisam znao ni ja. To mi je donio čovjek na otvorenju muzeja, a radi se o napravi koja se stavljala mazgama na prednje noge da onako tvrdoglave i divlje ne bi mogle trčati.

Žare iz Marseillea

Igor Mikulić pokazuje i dalje muzejske eksponate. Odasvud ih je nabavljao. I na smetlištima je nalazio prave dragulje. Šegune, na primjer. Mjere za vino, jer tko je u stara vremena znao za litre.

Supruga Sabina uvijek bi poludjela kad bi vidjela što je dovukao. Da su deset kuća imali, malo bi im bilo za sva Igorova blaga. A opet, grintala je više iz običaja, da se gospodin Mikulić ne opusti, jer znala je da će muzej, kao i sve ostalo što su Mikulići zamislili, kad-tad biti otvoren.

image

Zbirka je smještena u ambijent koji će posjetitelja ‘odvesti’ stoljećima unatrag

Privatni Album


Kamenice su posebno impresivne. Sve potječu s Vrnika, otočića pred Korčulom poznatog po kamenu. A žare su iz Marseillea, u njima se čuvalo maslinovo ulje, i to tako da bi te velike, oble keramičke posude praktički do vrha bile zakopane u zemlji.

– Evo i bruštulin, znate li što je to? Kako ne znate?! To vam je za popržiti kavu. Ili ječam, jer tko je onda pio kavu, odakle im. A evo i gaze, ne znate ni to!? Za četkanje vune s ovaca, pa bi onda žene poslije od nje plele odjeću.

Vodi nas Igor i do preše za pršut. Koristila se umjesto uobičajenih stijena kojima su se pritiskali pršuti nakon što bi 21. dan bili izvađeni iz salamure. Uvjeren je da to još nikad nismo vidjeli.

– Nismo – priznajemo.

Pršuti kao valuta

Pršuti se nisu jeli. Služili su za robnu razmjenu. Bili su novac, valuta, isto kao janjci ili kozlići.

A tu je i ekspres lonac. Ni njega ovakvog nikad nismo vidjeli. I njega su pelješki pomorci iz daleka svijeta donijeli. Kako se kuhalo u Parizu, tako se kuhalo i u Orebiću. I peklo. U krušnoj peći koju Mikulići i danas koriste.

– Za napraviti peku inače vam treba karijola dobrih drva, a ovde je dosta nekoliko daščica, eto kakva je to peć – veli Igor Mikulić.

image

Pelješki težak - svi artefakti svjedoče o njegovu načinu života

Privatni Album


Popret je, naravno, neizbježan. A popret je ognjište kao središte života pelješkoga težaka. Na njemu je uvijek gorjela vatra, i ljeti i zimi. A gorjet će i u ovom jedinstvenom muzeju, čim dimnjak bude gotov.

Za kraj, ponos. Ovaj put s malim slovom, ali najveći.

– Je, to je moj najveći ponos – priznaje i Igor.

Mlinica za maslinovo ulje slavne dubrovačke obitelji Sorkočević zvijezda je muzeja. Uz nju ide i ugovor iz 1824. godine kojom Sorkočevići potvrđuju njezinu prodaju obitelji iz Slanog.

image

Amfore su skupljane desetljećima, stoga one danas za vlasnika imaju neprocjenjivu vrijednost

Privatni Album


– Postala je premala za njihove potrebe – dobivamo objašnjenje.

Teška je deset tona, a iz Slanoga, gdje su je Mikulići kupili od obitelji koja ju je u svojem vlasništvu imala skoro dva stoljeća, prebacili su je specijalnim prijevozom.

– Toliko je nevjerojatna i jedinstvena da smo objekt gradili oko nje. Da, dobro ste čuli, prvo smo nju postavili, a onda su dolazili zidovi i sve ostalo – zadovoljno će Igor Mikulić.

Danima bi o njoj mogao pričati. Kao o svojoj najvećoj sreći. Zadnji put bila je u pogonu 1963. godine, a koliko je za nju dao, "bolje da i ne pitamo".

Obilazak uz kušanje vina


Mikulići su poznati orebićki hotelijeri, ugostitelji i vinari. Muzej pelješke tradicije samo je, kako sami kažu, zaokružio njihovu poduzetničku priču naslonjenu na baštinu rodnoga kraja.

Godinama je ova bogata zbirka stvarana, da bi na koncu bila smještena u jedinstvenom podzemnom prostoru od 400 četvornih metara.

Prve reakcije posjetitelja i više su nego pozitivne, uostalom, obilazak uključuje i kušanje biranih vina, a uskoro goste očekuje i novitet u vidu slušalica uz pomoć kojih će na nekoliko jezika moći slušati priču o pelješkoj tradiciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. rujan 2022 19:42