Vijest o uhićenju Darija Šimića odjeknula je danas u javnosti, tim više što je ne tako davno, točnije 2024. godine u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu u sklopu Duhovno-duhovitih večeri govorio o svom obraćenju, vjeri i životnim promjenama.
- Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio. U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da se osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe", posvjedočio je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.
"Imao sam slavu i novac, ali svoj problem nisam s tim mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen", kazao je Šimić.
"Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan, ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško te da sam tužan i nezadovoljan. Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to. Ljudi znaju u takvim trenucima pronaći izlaz u tome da nešto popiju ili uzmu drogu kako bi im otupjeli osjećaji...", objasnio je.
"Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina", kazao je Šimić.
Istaknuo je kako su mu u ruke tada došle i knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.
"Njezine knjige su mi bile kao melem na dušu. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas. Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh da sam htio ići dalje. Naprosto sam želio da mi je dobro, bez obzira na sve".
Na pitanje fra Stjepana Brčine kako usprkos slavi i novcu ostati prizeman i ponizan, kazao je kako nije čudno da su to veliki izazovi.
"No, ako stavimo Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Ja sam išao svojim snagama, mnogo sam uspio i postigao velike rezultate, ali i najjači kamen kad ga lupiš pet stotina puta sigurno će puknuti. Ali ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako idemo na njegov pogon, ako njemu predamo određene stvari u svojem životu, onda nam je mnogo lakše. I upravo taj rad kad čovjek radi na sebi, poput duhovnih vježbi sv. Ignacija, pokazuje kako postati bolji i odgovoriti na Božji poziv. Kroz to sam upoznao i Bibliju, jer sam kao sportaš na neki način poput vojnika odgojen da idem do kraja, da sam uporan i sustavan", odgovorio je Šimić, dodajući kako se ništa nije dogodilo preko noći.
Na pitanje fra Stjepana kako gleda na praznovjerje svojih kolega nogometaša, koji se istodobno izjašnjavaju kao vjernici, rekao je kako se radi o tome da oni nisu do kraja produbili svoju vjeru i da ne razumiju što rade.
‘‘Talijani su prvaci u praznovjerju i moj je direktor cijelo vrijeme nosio zbog toga žutu kravatu, a imao je na stotine kravata. Mi sve predajemo Gospodinu i onda smo slobodni i mirni. To je najveće bogatstvo koje čovjek može imati", objasnio je Šimić, dok je na pitanje o braku, obitelji i djeci, kazao kako ima četiri sina te da prolazi s njima sve izazove i probleme mladih te da ih dobro može razumjeti.
"Iskreno, mislio sam da će biti lakše. Premda sam iz tradicionalne obitelji... odmalena sam se molio za svoju djecu i pokušavao im usaditi da naš Bog nije netko o kome se samo priča, nego da konkretno djeluje u našem životu. I da nam pomaže. Skrenuo sam im pažnju i da oni kao mladi, na svoj način probaju proći duhovne vježbe te da pokušavaju živjeti predbračnu čistoću. Možda im to nije logično i zašto to napraviti. Kazao sam im da ako će se boriti za to i poistovjete se s time, imat će mnogo veću šansu napraviti najvažniji izbor u svojem životu, a to je izbor ženidbenog druga - rekao je Šimić.
"Mnogo se ljudi žali, a i mi sami, zašto nam je Bog dao ovaj križ. No nije nam ga Bog nužno dao, nego smo ga mi izabrali. Mnogo puta mi izabiremo, pa pitamo Boga zašto nam je to dao. Rijetko kad nam Bog nešto tako daje da to ne možemo nositi. Ako nam daje, onda nam daje da to možemo nositi", kazao je.
"Uz Isusa pobjeđujemo i siguran sam da svatko, kao i ja sam, želi biti sretan do kraja života‘‘, kazao je Šimić na kraju svojega svjedočanstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....