Primio je Anthony Quinn dva Oscara, ali ne za ulogu u “Grku Zorbi” (“Zorba The Greek”, 1964.). Zlatni kipići pripali su mu za sporedne uloge u filmovima “Viva Zapata!” i “Žudnja za životom”. Za “Grka Zorbu” bio je nominiran, no Oscara je dobio Rex Harrison na račun filma “Moja draga gospo” koji je 1965. dominirao na dodjeli s osam osvojenih zlatnih kipića.
Je li se Akademija osjetila dužnom dati kipić Harrisonu nakon što je ostao kratkih rukava za izvedbu Julija Cezara u “Kleopatri” godinu prije ili ne, propustila je nagraditi Quinnovu ulogu veću od života, njegov zaštitni znak. Ipak, zanimljivo je da je Harrison nakon dodjele prišao Quinnu, postavio Oscara na stol i rekao: “Mi smo snimili film od 20 milijuna dolara, vi od 750 tisuća, trebao si pobijediti”.
Utjeha je i da je niskobudžetni “Zorba The Greek” na koncu odnio kipiće za sporednu žensku ulogu ruske glumice Lile Kedrove (lik bivše kurtizane, madam Hortenzije), fotografiju i scenografiju, a bio je sedmerostruko nominiran, za film, režiju i adaptirani scenarij Michaela Cacoyannisa, prema romanu Nikosa Kazantzakisa, uz Quinna kojemu je to druga nominacija za glavnu mušku rolu nakon “Wild Is The Wind”.
Više nego okej za film koji je dugo bio odbijan po Hollywoodu dok se Quinn nije zauzeo za projekt (isprve je Burt Lancaster razmatran za glavnu ulogu) i prošao brojne produkcijske zavrzlame, a možda se i ne bi snimio bez producenta Darryla F. Zanucka iz studija 20th Century Fox.
Budžet je isprve morao biti u okviru 400 tisuća dolara i Quinn je bio jedan od koproducenata, ali lova je kapala nakon što se velika francuska glumica Simone Signoret tijekom snimanja na Kreti neuspješno pokušavala uživjeti u Hortenziju da bi na kraju i odustala.
Ulogu je Quinn ponudio nizu glumica, uključujući Barbaru Stanwyck, ali nijedna nije mogla doputovati na Kretu u tako kratkom roku, a čelnici prvotnog studija United Artists htjeli su poznato ime i odmahnuli rukom na Kedrovu. Zanuck je spasio stvar, podržao glumicu i budžet od 750.000 dolara, sve to bez da pročita scenarij, samo na konto Quinnove vjere u film.
Rizik je bio nemali za “Grka Zorbu”, neovisno o niskom budžetu. Do sredine šezdesetih filmovi su se snimali pretežno u koloru, štoviše u modi su bili “widescreen” spektakli, povijesni epovi i mjuzikli poput “Cleopatre” i “My Fair Lady”. A “Zorba The Greek” je bio mali crno-bijeli egzotični umjetnički film na granici humorne drame i tragedije, udarao kontru velikim spektaklima svojim gotovo neorealističkim stilom (kadrovi osvijetljeni prirodnim svjetlom i ispunjeni naturščicima).
Međutim, čak i kao takav, “Grk Zorba” je obojan životom u “full coloru” i teleportira gledatelja na živopisnu Kretu, u jedno tamošnje pospano selo, desetljećima prije turističkog “booma” koji je, ironično, film potencirao. Ekspresivna c/b fotografija paše filmu odmah od uvodnih kadrova i susreta rezerviranog engleskog pisca Basila (Alan Bates) sa Zorbom (Quinn, rođen za ulogu) dok je jednog kišnog dana čekao prijevoz na Kretu.
Basil dolazi tu kako bi prekinuo spisateljsku blokadu i otvorio napušteni rudnik smeđeg ugljena, naslijeđen od oca Grka. Kao bivši rudar Zorba nagovori Basila da ga povede sa sobom i njihova početna interakcija sugerira forte filma o osobnom samootkriću, prijateljstvu, življenju, životu.
“Previše razmišljaš, to je tvoj problem”, notira intuitivni, strastveni, impulzivni Zorba koji će postupno opustiti ukočenog, racionalnog, beživotnog Engleza i suočiti ga sa svim bojama života, naučiti ga da živi, ne životari. “Život je problem, samo smrt nije. Biti živ znači odvezati pojas i tražiti probleme”, govori Zorba i prenosi zaraznu životnu filozofiju i dionizijski stav prema životu.
Iako Basila privlači “velika, lijepa, divlja udovica” (dojmljiva Irene Papas), a Zorba zavodi Hortenziju jer “ako žena spava sama, to sramoti sve muškarce”, odnos njih dvojice je centralan za film. Čini se da je Quinn dosta improvizirao i iznenađivao Batesa, tj. da su reakcije na licu potonjeg glumca iskrene, ne glumljene.
Jasno, gdje je život, tu je i smrt, a Zorbu proganja gubitak sinčića kad je imao svega tri godine i samo mu ples zaustavlja bol i unutarnje ludilo kad proviri van. On će radije zaplesati da ne pukne iznutra nego plakati. “Plešeš li, šefe?”, Zorba pita Basila. Ples je metafora za živo(s)t u filmu.
I Basil će, očekivano, plesati na plaži sa Zorbom na sjajnu glazbu Mikisa Theodorakisa. Quinn je zaplesao s Batesom usprkos slomljenoj peti i neobičnim kretnjama usput izumio grčki ples – sirtaki. Legendarnom scenom plesa u slavu života “Zorba The Greek” je ušao u filmsku vječnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....