Baš u godini kad se obilježava fini 80. rođendan Slobodne Dalmacije, zaokružuje se i 15. godišnjica smrti dvije ikone dalmatinstva, svakoga od njih na svoj način povezanoga s našom Novinom: glumca Borisa Dvornika i kazališnoga kritičara Anatolija Kudrjavceva. Otišli su u razmaku od nekoliko sati, premda u dva susjedna nadnevka: slavni Tolja je preminuo na kauču navečer nakon odgledane televizijske emisije, dok je Boris oči zaklopio nedugo nakon ponoći… Bilo je to uvečer i obnoć s 23. na 24. ožujka 2008.
Nije to ostao izolirani slučaj u kojem naši slavni značajevi umiru praktički zajedno, budući da je prije nepune dvije godine, taman što je preminuo veliki splitski dirigent Loris Voltolini, malo iza njega umrla i sopranistica Cynthija Hansell-Bakić. A kurioziteta radi, neka bude spomenuto da je Mani Gotovac, prva intendantica u Splitu i hrvatskoj kazališnoj praksi uopće, preminula na svoj rođendan, dok je skladatelj Zdenko Runjić zavazda usnuo u sve nekoliko sati iza svojeg rođendana…
Nije naodmet primijetiti ni da 15. jubilej odlazaka Dvornika i Kudrjavceva koincidira sa 100. godišnjicom rođenja Miljenka Smoje, koja će se u Splitu (ali i Hrvatskoj) obilježavati tijekom cijele godine. Jerbo, sva trojica su kampaneli i Splita i Dalmacije, pa i Slobodne Dalmacije. Veli Varoš u percepciji suvremenika ne bi ni izbliza sjao blještavilom kakvo ima da Smoje i Tolja pisanom riječju nisu bili ovjekovječili duh starinskoga grada, kroniku težaka i peškadura, a da Boris nije svojim nezaboravnim glumačkim interpretacijama oživljavao autentične splitske likove iz puka. A mnogošto od toga tiskano je upravo na stranicama ovoga žurnala, bilo izravno kao prvotisak, bio posredno na svojim stranicama, najavljujući i komentirajući predstave ili knjige, serije ili filmove koji su se bavili uskom tematikom svekolikog mandrilizma.
Originalni Dalmatinac
Značaj Borisa Dvornika nije samo u onim njegovim arhetipskim ulogama izvornih Dalmatinaca, s naglaskom na humornost njihovih karaktera ocrtavanih kistom zajebancije i olovkom podrugivanja, već je Dvornik svojim upečatljivim i markantnim pojavama bio zanimljiv redateljima koji se nisu bavili isključivo temama dalmatinskog zavičaja i kampanilizma općenito. Pa je tako Boris pronio i šarm dalmatinstva diljem cijele bivše države, bivajući svugdje rado viđen gost. I dok je on svoje najupečatljivije kreacije demonstrirao u osobama televizijskih junaka Roka Prča u seriji "Naše malo misto" ili Meštra u "Velom mistu", pa i Rokota u "Roku i Cicibeli", ništa manje nije bio dojmljiv ni njegov Ivan u filmskom ratnom spektaklu "Sutjeska" Stipe Delića. Zapažen je bio i kao Lujo Lukšić u srpskoj seriji "Bolji život". I, zacijelo je njegovoj popularnosti u cijeloj regiji najviše pridonijela činjenica što je u svim tim radovima glumio "samoga sebe", originalnog Dalmatinca.
Dakako, mimo svih tih nacionalnih uspjeha, ipak, Boris Dvornik bio je kazališni glumac, čitavoga svojega životnog vijeka vezan uza svoj matični HNK Split. Na pozornici Teatra također je odigrao neke svoje nenadmašne role, s naglaskom na one u operetama Ive Tijardovića "Mala Floramye" i "Spli‘ski akvarel", gdje se pokazao i kao vrstan pjevač. Nerijetko, u te je kostime, ali i one dramskih predstava, redovito uskakao dolazeći u Split sa snimanja nekog od njegovih nebrojenih filmova uzduž i poprijeko pokojne Jugoslavije.
U splitskom Teatru na svakoj ga je premijeri s naoštrenim plajvazom dočekivao nepotkupljivi Anatolij Kudrjavcev, kritičar čiji su se tekstovi čitali kao antropološka literatura. Podjednako se osvrćući i na detalj i na kontekst, nesmiljeni Tolja uvijek je davao širu sliku onoga što je publika imala priliku vidjeti. Ovisno o estetskoj mreni oka, to je vidjela ili nije. No, kad se pročitao ekspoze od Kudrjavceva, sve bi bilo jasno: i onima koji su bili u kazalištu, kao i onima koji nisu, te su možda njegov tekst nehotično doživjeli kao preporuku, pa išli na predstavu.
Voajer Mediterana
Kudrjavcev nije bio samo kazališni kritičar, već je u Novini objavljivao i crtice iz života Splita, virkajući na njegove specifičnosti kroz ključanicu mediteranizma. Pisao je feljtone i humoreske, portretirao karaktere splitskih redikula i inih "faca". Ma, šjor Tolja je bio i vrsni književnik, sveučilišni profesor koji je odgojio niz naraštaja studenata kojima je, za razliku od nekih kazalištaraca, redovito ostajao u sjajnim sjećanjima.
Njegova knjiga "Vječni Split" amblematski je libar svojega žanra, bez kojega nije moguće pravo shvatiti narav čeljadeta i osobitost života u gradu pod Marjanom. Također, kronika "Ča je pusta Londra", koncentrirani je odnos gotovo sviju tema što daju duboki a širok spektar obrađene građe u rasponu od povijesnih i folklornih do kazališnih i inih umjetničkih disciplina. Libar "U potrazi za izgubljenim Mediteranom" svakako je svojevrsni vademekum u koji se uvijek može zaviriti kao u podsjetnik za neki od stratuma identiteta, odnosno za širenje spoznaja o našoj tradiciji i ereditadi.
Znamo da je odnos Borisa i Smoje bio, ajde, obilježen nesporazumima: s amplitudama od istinskog pobratimstva do neskrivenog animoziteta. I odnos Borisa i Tolje, s druge strane, također je imao vrlo vibrantnih šumova u komunikaciji; ma, ne može im se poreći njihova neprolazna važnost i značaj što su ugrađeni u same fundamente opće splićanistike i dalmatinizma u cjelini.