StoryEditor
Panorama‘Na putu bez povratka‘

Olovkom podignuo spomenik Blaćanima iseljenim u Australiju: Dušan Kalogjera ovu je monografiju pisao pet godina, osam sati dnevno. Kontingent je upravo krenuo prema Sydneyju

29. travnja 2021. - 23:13
'Znate li koliko su mi tražili para da dvi palete knjiga pošaljem avionom u Australiju? Četrdeset i dvije tisuće kuna! Zato sam ih poslao kontejnerom i koštalo me devet tisuća kuna'Duje Klarić/Cropix

Na put bez povratka krenuo je ovih dana kontingent knjiga s Korčule prema Australiji, gdje će ih s radošću dočekati tisuće iseljenika s otoka, ali ponajviše im se vesele Blaćani i njihovi potomci, kojih je, kažu, trenutačno više u Sydneyju nego u rodnome mjestu.

Poslao im ih je sam autor, ugledni publicist i poznati Korčulanin Dušan Kalogjera, nazvavši knjigu njima u spomen upravo "Na putu bez povratka".

Opsežnu monografiju bogato opremljenu fotografijama i faksimilima, koja je na jednom mjestu sakupila rasute priče iseljenih otočana poput artefakata polupane grnčarije iz davnine, sastavljao je Kalogjera pet godina! Pisao je, govori nam, svaki dan po osam sati, ponekad i dvostruko više. I to grafitnom olovkom, kao i svih 15 monografija koje je izdao prije toga.

image
Duje Klarić/Cropix

– Znate li koliko su mi tražili para da dvi palete knjiga, znači tonu i po, pošaljem avionom u Australiju? Aj, šta bi rekli? – pita nas 80-godišnji Duško, koji nas je dočekao u svom domu na Korčuli, pa nam u radnoj sobi ispričao potanko o nastanku vrijedne monografije čija će prva promocija biti održana za koji dan u Sydneyju. "Na putu bez povratka" je zbilja piz dvojezične knjige od preko devet stotina stranica, a teži četiri kila i dvadeset deka!

Zaprepašteni prof. Hanžeković

– Tražili su četrdeset i dvije tisuće kuna! Šta kažete? Zato sam ih poslao kontejnerom i koštalo me devet tisuća kuna – otkriva vitalni Kalogjera, a iz njega odmah izvlačimo i ricetu za izvrsnu mentalnu i fizičku top-formu. "Nikad motor na veliki gas!", njegova je deviza, no u to on ne ubraja sate pisanja jer ih, kaže, nadoknadi s pet kilometara hodanja svaki dan uz devet do deset sati sna.

Za njegovu životnu priču, ako se ikada odluči napisati memoare, što ne bi bilo loše s obzirom da bi i to na neki način bila posveta rodnom kraju, malo bi možda bilo i tisuću stranica.

Otoku se, kaže nam, htio vratiti čim je 1964. diplomirao ekonomiju u Zagrebu. Kako je bio izvrstan student, pače jedan od najboljih u generaciji, tadašnji ugledni profesor Marijan Hanžeković, inače poslije prvi ministar financija u Vladi Republike Hrvatske, ponudio mu je akademsku karijeru na fakultetu.

– Bio sam njegov demonstrator i on mi je tada rekao da bi ga ja mogao zamijeniti kad za nekoliko godina ode u mirovinu. Rekao sam mu "profesore moj dobri", jer zbilja je dobar bio, "da mi sada date titulu redovnog profesora, ja vam ne bih ostao u Zagrebu". Njemu je skoro doša kolap, počeja je modrit, žutit... Ja sam umra od straha. "Profesore", rekoh, "šta van je?" On govori da ne može shvatiti. "Morate me shvatiti, ja sam stipendista moga kraja i moran se vratit da mu pomognem" – govori Kalogjera.

Najveći dio karijere proveo je Kalogjera u korčulanskom brodogradilištu, a potom je bio predsjednik Općine, ali društvenom životu i zajednici pridonio je, osim u politici, angažmanom u sportu, kulturi i humanitarnom radu. Njegove monografije su mahom ukoričeno svjedočanstvo povijesnih zbivanja na Korčuli, a ima ih, srećom za baštinu, još u planu.

image
Duje Klarić/Cropix
image
Duje Klarić/Cropix

No vratimo se na djelo posvećeno Blaćanima i Blajkama, koje će osim njih, nema dvojbe, sa zanimanjem čitati i mnogi drugi. Riječ je tu o iseljenicima u sve prekomorske zemlje, ali najviše o onima koji su život zasnovali u Australiji. Posveta je to rodnom kraju otočana, ali i njihovoj novoj domovini. Knjiga se, naime, praktički začela prilikom jednog Kalogjerina posjeta Sydneyju sad već davne 1989. godine.

– Bio sam pozvan na otvaranje najvećeg etničkog kluba na tlu Australije, Dalmacija Sydney, koji je otvorio australski generalni guverner Bill Hayden, što je bila velika čast jer izaslanik kraljice nije baš dolazio na takve događaje. Bio sam toliko ganut toplinom prijema i dobrodošlicom, a posebno mojih domaćina kod kojih sam tih dana boravio, da sam dugo razmišljao kako bi im se mogao odužiti. Ma to je bilo kao da se poznajemo sto godina. Ostali smo dobri prijatelji. Kad sam nakon nekoliko godina imao promociju knjige "Korčulanski jedrenjaci", prijatelji Ivan Gavranić Sinako, Nikola Miko Tulić, Joakim Bačić Posinak i Franko Vlatko Rulo pitali su me bi li napisao knjigu o Blaćanima u Australiji. Malo sam razmislio i vidio da je to možda prava prilika da im se odužim za gostoprimstvo. Rekao sam hoću i čim sam to rekao, bilo je gotovo – kazuje Duško, jer on je čovik od riči.

Od Andrijića do Žanetića

Dodaje kako je tražio od njih da mu pomognu s dokumentima i fotografijama, papirima, pismima, a oni su na to pristali i priskočili u pomoć, posebno Ivan Gavranić Sinako, koji je u nastajanju knjige bio desna ruka. Iseljenici su je i financirali, a autor za svoj rad nije tražio naknadu, i ona je sada njegov dar njima za 55. godišnjicu Kluba Dalmacija u Sydneyju.

image
Dusan Kalogjera s vaterpolo loptama kojima su vaterpolisti KPK osvojili Kup Pobjednika Kupova Europe 1978.
Duje Klarić/Cropix

– Skupio sam hrpu materijala, pregledao i razvrstao, napravio kostur knjige, sve im to poslao i pitao ih slažu li se s time. Odmah sam im rekao da će to biti najmanje četiri do pet godina posla. Osnovna nit vodilja bila je da knjiga bude šta više blajska, a to znači da mora obuhvatiti i život Blata i njihov život.

I tako su se na jednom mjestu našli iseljeni Blaćani i Blajke po abecedi od A do Ž, šta hoće reći od Andrijića do Žanetića. Kroz priče mnogih lako se može zamisliti koliko je odvažnosti i snage trebalo nekada za poći takorekuć u nepoznato, dok je svaki redak natopljen čežnjom za rodnim krajem.

"Prošla su debela godišća odkad sam napustio rodni kraj. Ostale su mi samo lijepe uspomene na onaj divan kraj koji obiluje sa svim lipotama prirode, blagom klimom, plavim morem koje oplakuje moju Korčulu i moje Blato. Taj dragi kraj napustili smo 1958. godine, moja mat, ja i moja dva brata, i krenuli za Australiju. Dugačak je to bio put, preko 30 dana na moru (...) Moj otac Vlaho pričekao nas je u luci Melbourne sa barbom Mikotom Cetinićem. Moja prva rabota, po dolasku u Melbourne bila je kod barbe Cetinića na sječenju kane. Sjećam se da je bilo jadno vruće i tamo samo radi dva do tri dana. Onda mi je otac naša posal u tvornici automobila. Radio sam na jednoj traci... Samo je meni plaća bila jednu funtu jer sam bio maloljetan", piše, među ostalim, Nikša Burmas.

Pregršt je u knjizi sličnih zapisa koji onda na prijevodu počinju otprilike ovako: Ivan Maglica – born in Blato, Korčula, Vela Strana, St. Ivan, August 15, 1947.

Mladi naraštaji iseljenih Blaćana na Korčuli uopće ne znaju hrvatski pa su prevedena sva poglavlja i legende pod fotografijama, kao i sve riječi blatskog dijalekta, i to prvo na standardni hrvatski pa na engleski. Tako, na primjer, stoji da "kužin" znači "rođak", iliti "a cousin". Zanimljivo je svjedočanstvo Ivana Gavranića Sinaka o tome što je rekao jedan inspektor Bosanac u australskoj tvornici gdje su radili Blaćani. Kad ih je čuo kako govore, on reče: "Znao sam da ću kad dođem morati učiti engleski, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da ću morati učiti blajski."

Neka se autor ne afronta (ne uvrijedi), ali prava je šteta što u rječniku njegove knjige nedostaje riječ "jadno" jer malobrojni znaju da ona zapravo u Blatu znači puno ili veoma. Eto zašto Burmas u svom pismu reče da je u Melbournu bilo jadno vruće!

Posebni su ti Blaćani po mnogo čemu. Na primjer, svaki od njih ima nadimak pa tako jedno poglavlje knjige nosi naziv: "Jan te ne poznajem, reci mi kako ti je nadimak – blatske obitelji". Obitelj Cetinić, recimo, ima ih niz: Bonasera, Dorol, Bile, D. Karavanić, Gungalo, Koća, Krnjan, Mengo, Mrduja, Orle, Pensa, Petris, Santul, Spruže, Tale, Tunjar, Zrinović. Neke ih je tokalo i više i još su smišniji, poput Benisimo obitelji Farac ili Brava šta pripada Farčićima, Titinkalo od Sardelića...

– I don't know you, tell me your Blato family nickname! – mora da se i u Sydneyju dikod čulo.

A blajske kuće u dva su velika iseljenička vala ostajale prazne. Išlo se najviše između dva rata, oko tisuću i po ljudi uputilo se u tuđinu oko 1925. godine.

Poruka ostavljenog tovara

– Nisu išli iz političkih, već iz ekonomskih razloga, tražili su bolji život. Zatim ih je najviše išlo poslije 1960., kad su granice otvorene, a do tada su bježali preko Jadrana u Italiju – kaže Kalogjera, koji je u knjizi obuhvatio i one koji su odlazili već polovinom 19. stoljeća, i to u prekomorske zemlje – SAD i Kanadu, Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland.

"Krenuli su, isplovili su tisuću i dvisto njih, ostavljali su valu i u vali lanternu, pjevali su: Zbogom moja Prigradica vala, kad san kanta sve si odavala... U Blatu su prazne iseljene kuće počele plakati u samoći, gluhom tišinom odzvanjale su Zlinje... Ruke, tisuću ruku mahalo je kao jato ptica, dica su plakala kako veli, jerbo su veli zaplakali ko dica", piše Ivana Bačić Serdarević.

image
S praunukom Petrom
Duje Klarić/Cropix

Jedna je to od pedesetak pjesama u poglavlju "Blato u pjesmi iz duše". Ali Blaćani su veseljaci, pa je i na kraju ovoga libra o njima malo smiha. Među ilustriranim orginalnim vicevima i humorskama iz Blata i o Blaćanima našao se i ovaj baš prigodni: "Pitaju malega Marinka: Mali ko je tebi otac? Marinko odgovara: Niman ja oca, mene je učini barba dok mi je otac bi u Ameriku." Ili ovaj: "Malome Franku ni hodila metematika i u prvi razred ima jedinicu. Učitej mu hoće pomoć i pita ga: Franko moj, koliko je jedan više jedan? Franko se zamisli i reče: Druže učiteju, ne bi se hti zalićat, ali ni puno."

Autor monografije zabilježio je i najznačajnije tradicionalne običaje koje su Blaćani njegovali i u iseljeništvu, poput Kumpanije, Svete Vicence, ili starih bala, kao i kulinarske specijalitete. Tu su makaruni, slane gere, slatki kulin, pračevina iz baje s grudom, fratri, mošnje od boba, popara od mišane ribe... Ima i slatkoga: blatska savijača, pandešpan, utopljenici, hrstule s vinom, frementuša, pušurate... Sve neke čudne delicije, zar ne? I sve vaja zalit varenikom, a za njega učinit najboje je grozje barjanka, grk i pošip. I kucnut se blajkom, odnosno njihovom poznatom rakijom anižetom.

I stoga, nazdravit će mnogi otočani Dušku Kalogjeri za vrijedne ove zapise što će iseljenima grijati dušu, kao i onima što čuvaju drvored Zlinje, kamenite štrade i fižule, šufite i konobe... Jer da nije bilo njih šta ostadoše, bilo bi kao na ilustraciji zadnje stranice knjige na kojoj je tovar, a uz njega poruka:

"Svi ste išli ća, a mene ste ostili sama."

Imao posla u škveru pa odbio Fullbrightovu stipendiju


Publicist Dušan Kalogjera bio je istaknuti gospodarstvenik, političar, kulturnjak, sportski aktivist i humanitarac. U njegovoj radnoj sobi zidove i police krase na stotine plaketa, zahvalnica, ordena... Tu su i uspomene s brojnih putovanja; posjetio je, kaže, šest stotina gradova u šezdeset država na pet kontinenata. Bio je dugogodišnji član i potpredsjednik Međunarodnog komiteta Sportskih igara otoka svijeta, na kojima su redovito sudjelovali korčulanski sportaši. Primio je najviša priznanja za rad u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, zaslužan je za proglašenje moreške nematerijalnim kulturnim dobrom RH. Bio je dugogodišnji direktor korčulanskog brodogradilišta, zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, predsjednik Općine Korčula, predsjednik Zajednice otočnih općina i općina koje su u svom sastavu imale otoke, a također je bio i član Predsjedništva gradova i općina Jugoslavije.

Ma tko bi sve pobrojao što je sve Duško Kalogjera bio. Čak i službeni kandidat na izborima za člana Predsjedništva bivše države kada je, doduše, pobijedio Stipe Šuvar, ali osvojio je, kaže, 25 posto glasova. Radio je i kao vanjski suradnik Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", a objavljivao je članke u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku, Novom listu, Feral Tribuneu i mnogim stručnim časopisima, kao što su Naše more, Dubrovnik, Komuna, Ekonomska politika. Dobitnik je i Plave vrpce za spašavanje na moru Savezne Republike Njemačke. Osobno je spasio dvoje Nijemaca u vali pred kućom kad je zapuhala jaka bura. Čovjek bi s njim mogao provesti dane a da mu ne bude dosadno.

Imao je on i ponudu za Fullbrightovu stipendiju, ali toliko je imao posla u škveru da nije došlo u obzir. Sve je ponude odbio izvan Korčule i tu je, kaže, punio akumulatore. Ima i jedan vic među onima koje prepričavaju Blaćani kojemu se Duško uvijek iznova slatko nasmije, a glasi ovako: "U novoj državi srela se dva prijateja, jedan je promini bandiru i poša u HDZ, a drugi je osta dosljedan i ni minja stranku. Pita ovaj HDZ-ovca: Ma reci mi pošteno, je li sada boje oli prin, a on odgovara: Bilo je boje ka je bilo gore!"

U srpnju promocija u Blatu


Knjiga "Na putu bez povratka", nakon australske promocije, bit će predstavljena u srpnju u Blatu, a zatim u Zagrebu, što će organizirati Hrvatska matica iseljenika.
Kalogjera već piše novu knjigu, a ona će biti svojevrsni biografski leksikon otoka Korčule za 20. stoljeće o svim značajnim otočanima.

– Bit će najmanje šest stotina ljudi, to neće bit ispod petsto stranica – kaže autor. Inače, najznačajnijim svojim djelom smatra knjigu "Korčulanska brodogradnja", koju je pisao deset godina. I 1998. godine je knjiga dobila nagradu HAZU-a "Josip J. Strossmayer".

image
Sa kćekom Luci, suprugom Marinom i pokojnim sinom Jugom
Privatni album
U pisanju utapao tugu za sinom


Duško i supruga Marina ostali su bez sina Juga 2013., kad je prerano preminuo u 47. godini, ali tragediju su prebrodili uz kćer i unuke, a imaju odnedavno i praunuku Petru. Napisali su zajedno knjigu o svome Jugu i promovirali je na prvu godišnjicu njegove smrti.

– Ja sam kroz tu knjigu možda osamdeset posto tuge utopio. Prihvatili smo život kakav jest i nastavili – smireno govori Duško.

Predgovor njihovoj knjizi o sinu napisao je Emil Tedeschi, jer njih dvojica bili su nerazdvojni drugovi.

Duško je nakon toga napisao još tri ozbiljne knjige. Očito, pisanje mu dođe strast, hobi, ali i terapija. Ima još jednu prepoznatljivost, a to je lula što ju je u ćakuli s nama zapušio u vrtu kojeg krase česmina, lovori, rogač, pitospore... I jedna umiljata mačka.

item - id = 1095045
related id = 0 -> 1136904
related id = 1 -> 1136658
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 01:07