Britka. Drska. Prgava. Jezičava. Beskompromisna. Hrabra. Otvorena. Nekonvencionalna. Pronicava. Žestoka. Radikalna. Bijesna. Bez dlake na jeziku. I mnogo psuje u svojim tekstovima, upravo kočijaški.
Nažalost, ovaj posljednji glagol moramo prebaciti iz prezenta u perfekt. Jer Vedrana Rudan je jučer umrla u 77. godini života, od posljedica karcinoma žučnih kanala. Više nećemo moći čitati njezine nove knjige, novinske kolumne i zapise na njezinu blogu u kojima se na način opisan u prvom pasusu obračunavala sa stvarnošću i svijetom koji ju je okruživao.
Nije ona puno fermala taj svijet. Nije za nju u tom svijetu bilo osobitih svetinja kojima bi trebalo podilaziti, zbog čega je u gotovo svim medijskim redakcijama za koje je radila – dobivala otkaze: 1991. na Hrvatskom radiju Rijeka, 2004. u Nacionalu, 2009. na Novoj TV. Stoga njezina novinarska karijera nije išla pravocrtno, već je bila isprekidana nizom drugih poslova koje je radila kako bi preživjela, pa je bila i školska učiteljica, prevoditeljica, turistički vodič i trgovkinja nekretninama. Također je prodavala sladoled i – novine.
Iako su joj knjige prevođene na više jezika – među ostalim, objavljene su i u Rusiji i u Americi – a kazališne predstave dramatizirane prema njezinim knjigama igrane su u SAD-u, Britaniji, Poljskoj i Mađarskoj, površni čitatelji pamtit će je najviše po psovkama, koje je pretvorila u stilsko izražajno sredstvo, ali i više od toga. Ulični jezik koristila je kako bi privukla pozornost na ozbiljne društvene probleme o kojima je pisala. Nije voljela duge rečenice. Njezin eksplozivni stil nije to trpio.
Nije puno fermala ni mišljenja dijela etabliranih književnika da je njezina književnost vulgarna i da to, zapravo, i nije književnost. "To što mi nitko ne plješće, ne uznemirava me. Nikad, ali baš nikad me nije bilo briga što drugi ljudi o meni misle", rekla je 2020. godine u intervjuu za 24 sata.
Spasitelj se zove Ljubiša
Svaka ljudska priča počinje u djetinjstvu i trajno je obilježena onim što smo u tim godinama doživjeli. O djetinjstvu Vedrane Rudan doznali smo iz njezine autobiografske knjige "Ples oko sunca" (Laguna, Beograd, 2019.), nakon koje je postalo jasno zašto među njezine opsesivne teme spadaju patrijarhat, siromaštvo i borba za ženska prava.
Rudan je rođena u izrazito siromašnoj obitelji u Mošćeničkoj Dragi pored Opatije. Otac, porijeklom iz Hercegovine, bio je ribar i vrtlar, uz to i alkoholičar, dok je majka, porijeklom iz Like, bila direktorica vrtića koju je muž natjerao da napusti taj posao i postane domaćica. Kao dijete, Vedrana Rudan je gledala kako joj majka zbog toga tone u depresiju i odaje se alkoholu.
Opisujući kako je otac bio nasilan prema njoj i sestri – koja je, kako kaže, "umrla mlada i nesretna" – Rudan je otvoreno govorila kako je u mladosti, nakon takvog djetinjstva, slijedila obrazac koji slijede mnoge zlostavljane žene, pa je izabrala supruga koji je također prema njoj bio nasilan.
"Da, kao dijete živjela sam u paklu. Otac mi je bio zlostavljač i alkoholičar, majka neostvarena žena i alkoholičarka (...). Rupa u kojoj smo živjeli moja sestra, roditelji, moja nona i ja trajno me obilježila. Oca sam mrzila, mrzim ga i danas, mrtvoga. (...) Moj prvi suprug bio je moj otac, samo u drugom obliku i mnogo gori, mnogo perfidniji i lukaviji. Bila sam zbunjena kao i sve zlostavljane žene jer te danas prebije, a sutra ti donese buket cvijeća i kaže: ‘Nemoj me provocirati, pa će sve biti u redu‘", kazivala je u poznijim godinama.
Srećom, nakon 14 godina takvog braka uspjela je smoći snage da se razvede, a drugu polovicu života provela je s muškarcem koji je bio opozit oca i prvog muža. Da nije bilo tog čovjeka, Ljubiša Drageljević se zove, veliko je pitanje što bi bilo s Vedranom Rudan i njezinom književnom karijerom. S njim se vratila novinarstvu i počela pisati knjige.
Slovo o Katoličkoj crkvi
Prvu književnu nagradu Vedrana Rudan dobila je sa sedam godina, u prvom razredu osnovne škole, za sastavak o drugu Titu. Iako su učitelji već tada prepoznali njezin literarni talent i potencijal, trebalo je proći više od četrdeset godina da se opet ozbiljno uhvati pera. Priliku i prostor dao joj je pokojni splitski tjednik Feral Tribune, gdje je od 1999. do 2001. objavila 40-ak kolumni pod naslovom "Strah od pletenja".
U tom razdoblju objavljene su joj i dvije priče u književnom časopisu "Godine nove" iz Zagreba, a književni uzlet doživljava 2002. debitantskim romanom "Uho, grlo, nož", koji je prodan u 15.000 primjeraka, preveden na sedam jezika i dramatiziran na kazališnim pozornicama u više zemalja. Od tog trenutka, što se kaže, živi od pisanja i za pisanje.
Tržišni uspjesi tog i idućih romana omogućili su joj da postane jedan od najprepoznatljivijih glasova na književnoj i kolumnističkoj sceni Hrvatske i čitave regije, što je iskoristila da skreše sve bogove svim političkim i društvenim institucijama i osobama koje oblikuju naše živote. Pritom, što je meta njezinih tekstova bila hijerarhijski viša, njezine žaoke su bile oštrije. Kao ilustraciju citirat ćemo dio njezina teksta o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koji je objavila na svom blogu 2012. godine:
"Sigurna sam da Katolička crkva u Hrvata s vremena na vrijeme namjerno krene u neku posebno debilnu akciju da bi pažnju opljačkanog naroda skrenula sa sebe kao jedne u nizu lopovskih organizacija koje u Hrvatskoj bez ikakve kontrole deru kožu narodu. (...) To je skupina razbojnika koji uživaju u svojim dverima, uvaljuju ga dječici sigurni da nikad neće u zatvor, a časne sestre jedine u Hrvatskoj imaju pravo na besplatan abortus", napisala je tada.
Kad je doznala dijagnozu, nije se libila i javno govoriti o smrti. "Svi se bojimo smrti, ali smrt je normalni dio života. Ne možeš ti sad dovijeka živjeti", kazala je lani u ožujku u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2.
Ako postoji katolička verzija onog svijeta, prilično je sigurno da Vedrana Rudan sada vodi žestoku polemiku sa svetim Petrom, koji se znoji od muke i ne može doći do riječi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....