Kada je novinarka američkog časopisa The Gentlewoman prije desetak godina došla u kuću Erin Brockovich u Kaliforniji, žena čije je ime postalo gotovo sinonim za zagađenu vodu - ponudila joj je čašu vode. Samo što vodu nije natočila iz slavine, otvorila je bocu.
Bio je to gotovo filmski detalj u životu žene koja je odavno postala filmski lik. Novinarka se odmah zapitala treba li i sama biti zabrinuta za vodu koju pije kod kuće. Brockovich je takva pitanja do tada već čula bezbroj puta.
Teško je pronaći bolju početnu sliku za priču o vodi i povjerenju. Voda iz slavine može izgledati savršeno čisto, ali podzemna voda je ipak još nevidljivija. Ne vidimo njezin put ispod kuća, cesta, odlagališta... Onečišćenje podzemnih voda postaje vidljivo tek kada se počnu povezivati podaci koji su prije možda izgledali nepovezano. Prije više od trideset godina takve je točke u kalifornijskom Hinkleyju počela povezivati Erin Brockovich.
U Hrvatskoj se danas, nakon nalaza o ilegalno odloženom otpadu kod Gospića i PFAS, odnosno per- i polifluoroalkilnih spojeva pronađenima u podzemnim vodama nizvodno od lokacije, nameće usporedba s njezinom pričom.
Ta usporedba može biti privlačna, ali s njom treba biti oprezan. Gospić ipak nije Hinkley, a PFAS nije krom-6. Hrvatska istraga još traje, a američki slučaj prije trideset godina završio je tada velikom nagodbom. Nije dokazano ni da stanovnici Gospića piju vodu onečišćenu s problematične lokacije...
Istina je da oba slučaja povezuje jedno od danas najosjetljivijih pitanja zaštite okoliša: što se događa kada štetne tvari iznad zemlje pronađu put prema vodi ispod nje?
Hollywood je priču proslavio, ali je nije izmislio
Većina svijeta Erin Brockovich upoznala je 2000. godine. Steven Soderbergh pretvorio je njezinu priču u film, a Julia Roberts u jednu od najupečatljivijih uloga svoje karijere. Roberts je za Erin Brockovich osvojila Oscara za najbolju glumicu i od žene koja je do tada uglavnom bila poznata stanovnicima Hinkleyja, pravnicima i ekološkim aktivistima napravila globalno prepoznatljivo ime.
Naš filmski kritičar Marko Njegić u tekstu o obljetnici filma zanimljivo povezuje tu ulogu s Pretty Woman, filmom koji je Juliju Roberts deset godina ranije učinio megazvijezdom. Njegova paralela počiva prije svega na karakteru dviju junakinja: obje podcjenjuju zbog izgleda i društvenog položaja, a obje pokazuju znatno više inteligencije, samostalnosti i odlučnosti nego što im okolina u početku priznaje.
Prava Brockovich odrasla je u Kansasu, bila je majka troje djece, iza sebe je imala dva propala braka i razdoblje ozbiljnih financijskih problema. Nakon prometne nesreće angažirala je odvjetnika Eda Masryja, izgubila slučaj, a zatim ga uspjela nagovoriti da joj da posao u njegovu odvjetničkom uredu.
Ondje je početkom devedesetih naišla na predmet koji joj je privukao pažnju. Radilo se o nekretninama u Hinkleyju, ali među dokumentima su se nalazili i medicinski podaci. Filmska verzija taj trenutak prikazuje kao početak istrage koja Erin vodi do podataka o kontaminiranim podzemnim vodama i stanovnicima koji godinama imaju zdravstvenih problema.
No za razliku od mnogih elemenata koji su za potrebe filma dramatizirani, osnovna okolišna priča Hinkleyja vrlo je stvarna.
Krom ispod kalifornijske pustinje
Pacific Gas & Electric, odnosno PG&E, upravljao je kompresorskom stanicom prirodnog plina kod Hinkleyja. Između 1952. i 1966. godine kompanija je koristila šesterovalentni krom, poznat i kao krom-6, radi zaštite rashladnog sustava od korozije.
Otpadna voda iz rashladnih tornjeva ispuštala se u neobložene bazene. Dio te vode procijedio je kroz tlo i dospio u podzemne vode.
To danas ne tvrdi film niti Brockovich, nego službeno kalifornijsko tijelo nadležno za kvalitetu vode. Lahontan Regional Water Quality Control Board navodi da onečišćenje kromom zahvaća veliko područje podzemne vode te da je PG&E i dalje pod nalozima za njegovo ograničavanje i sanaciju.
Kalifornijske vlasti i danas vode projekt čišćenja podzemnih voda, odnosno nekoliko desetljeća industrijske aktivnosti može ostaviti problem koji traje nekoliko generacija.
Tijekom godina vodile su se rasprave o epidemiološkim dokazima i vezi pojedinih bolesti stanovnika s izloženošću. Kalifornijska tijela objavila su više procjena zdravlja stanovništva i istraživanja pojavnosti raka na području Hinkleyja.
To, međutim, ne mijenja činjenicu da je industrijska kontaminacija podzemnih voda stvarno postojala. A Brockovich je pomogla stanovnicima da njihov slučaj postane nemoguće ignorirati.
333 milijuna dolara i 634 stanovnika
Erin je obilazila Hinkley, razgovarala sa stanovnicima, pregledavala dokumente i postupno stjecala povjerenje obitelji. Tužba je pokrenuta 1993. godine, a tri godine poslije postignuta je nagodba, 634 sadašnja i bivša stanovnika Hinkleyja dobila su ukupno 333 milijuna dolara.
U to vrijeme riječ je bila o rekordnoj nagodbi te vrste.
Erin Brockovich dobila je bonus od 2,5 milijuna dolara, ali puno važnija posljedica došla je nekoliko godina poslije.
Priča u Lici nema jednu osobu koja može zauzeti mjesto Erin Brockovich. Ima mnogo aktera: građane, tvrtke, županijska i državna tijela, inspekcije, policiju, USKOK, vještake, a također ima i kamione koji su godinama dovozili otpad.
Prema kronologiji koju je HRT objavio, istražitelji sumnjaju da je otpad na područje bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit u Gospiću dopreman godinama, iz Hrvatske i inozemstva.
Tvrtka Tipos Resurs dobila je 2022. dozvolu za gospodarenje neopasnim otpadom. Ali dozvola za neopasni otpad, naravno, nije dozvola za nekontrolirano zakapanje otpada u zemlju.
Podsjetimo, u veljači 2025. priča prelazi iz ekološkog problema u veliku kaznenu istragu. USKOK je 14. veljače 2025. objavio da provodi istragu protiv deset hrvatskih državljana i četiri pravne osobe zbog sumnje na zločinačko udruženje, teško kazneno djelo protiv okoliša, krivotvorenje dokumentacije, porezna kaznena djela i pranje novca.
USKOK sumnja da je od početka 2022. do kraja rujna 2024. organiziran uvoz mljevenog plastičnog i drugog miješanog otpada iz Slovenije i Italije, kao i dopremanje medicinskog i drugog otpada iz Hrvatske.
Prema sumnjama istražitelja, dio otpada završavao je u okolišu tako da je zakopavan u tlo te prekrivan zemljom i šljunkom na lokacijama u Varaždinu, Gospiću i Benkovcu. USKOK tvrdi i da je za prikrivanje stvarnog tijeka otpada izrađivana lažna dokumentacija.
Trideset i sedam tisuća tona
Pronađeni su različiti materijali: ostaci obrade električne i elektroničke opreme, plastika, građevinski i mineralni materijali te dijelovi medicinskog otpada, ali vvještaci nisu zaključili da je svih 37.000 tona opasni otpad te je dio reprezentativnih uzoraka zakopanog otpada, međutim, pokazao je opasno svojstvo ekotoksičnosti.
U podzemnim vodama nizvodno od odlagališta pronađeni su PFAS spojevi. PFAS je zajednički naziv za veliku skupinu perfluoriranih i polifluoriranih kemijskih spojeva. Zbog njihove iznimne postojanosti u okolišu u javnosti ih se često naziva vječnim kemikalijama.
To je ozbiljan nalaz, ali nije isto što i reći da Gospićani piju otrovanu vodu.
Dosadašnji nalazi koje imamo ne dokazuju da stanovnici Gospića putem javnog vodovoda piju vodu kontaminiranu PFAS-om s ilegalnog odlagališta. Ali istodobno postoji druga činjenica koju ne treba umanjivati, a to je da je PFAS utvrđen u podzemnim vodama neposredno nizvodno od lokacije, a vještačenje upućuje na lokalni utjecaj odlagališta.
Točno ovdje počinje usporedba s Hinkleyjem
Hinkley i Gospić razlikuju se gotovo u svemu što je kemijski i pravno važno, u Kaliforniji je glavna onečišćujuća tvar bio šesterovalentni krom, a u Lici su trenutačno u središtu pozornosti PFAS spojevi, uz druge utvrđene probleme otpada i tla.
U Hinkleyju je riječ o industrijskom postrojenju koje je između 1952. i 1966. ispuštalo otpadnu rashladnu vodu u neobložene bazene dok u Gospiću USKOK istražuje sumnje da su različite vrste otpada ilegalno dopremane, odlagane i zakapane.
U Hinkleyju je 1996. postignuta nagodba od 333 milijuna dolara, a u Gospiću se kaznena odgovornost tek utvrđuje.
Zato bi možda bilo i pogrešno napisati da je Gospić novi Hinkley kao da su slučajevi identični, ali postoji nešto što ih povezuje.
U oba slučaja postoji razmak između trenutka kada štetna tvar ulazi u okoliš i trenutka kada društvo u punoj mjeri shvati što se dogodilo.
Nakon objave nalaza pitanje se više nije odnosilo samo na to što je u zemlji, nego koliko brzo to može biti uklonjeno.
Direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Luka Balen u intervjuu RTL-u rekao je da je teško precizno procijeniti opasnost daljnjeg širenja te da je zato potrebno provesti trajnu sanaciju.
Objasnio je da Hrvatska nema odgovarajuće odlagalište odnosno postrojenje u kojem bi se takav opasan otpad mogao konačno zbrinuti te da Fond kontaktira postrojenja u drugim državama Europske unije.
Za pojedine sanacije spominjao je okvir od približno godinu do godinu i pol dana, uz napomenu da je gospićka lokacija složen slučaj.
Josip Šincek, jedan od osumnjičenih u velikoj istrazi, 11. kolovoza javno je iznio svoju stranu priče.
Tvrdi da ga se u javnosti unaprijed proglašava odgovornim iako kazneni postupak nije završen te da se pojedini nalazi i dijelovi istražne dokumentacije prikazuju kao konačno utvrđene činjenice. Zatražio je da se analize prošire i na druga odlagališta i moguće izvore onečišćenja na području Like.
Prava Erin Brockovich nastavila je desetljećima slušati ljude koji su joj govorili da nešto nije u redu s njihovom vodom. Počela je bilježiti njihove slučajeve i stavljati ih na kartu jer je shvatila da jedan izolirani podatak često ne znači mnogo.
Hinkley još nije završio
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je američki slučaj važan za hrvatsku priču. Hinkley je počeo prije više od sedamdeset godina.
PG&E je krom-6 koristio od 1952. do 1966. godine. Erin Brockovich u priču ulazi početkom devedesetih. Nagodba dolazi 1996. Film 2000. A 2026. godine kalifornijske vlasti još uvijek imaju aktivnu stranicu posvećenu sanaciji onečišćenih podzemnih voda kod Hinkleyja.
Prema najnovijim podacima Lahontan Water Boarda, PG&E i dalje mora provoditi mjere kojima se sprječava širenje kontaminacijskog oblaka i nastavlja sanacija. To je možda najjača usporedba je očito je da posljedice onoga što jednom uđe u podzemnu vodu mogu trajati mnogo dulje od ljudi, uprava, tvrtki i političkih mandata koji su bili prisutni kada je problem nastao.
Voda pamti
Erin Brockovich jednom je svoju životnu filozofiju povezala s potrebom da ljudi međusobno dijele informacije o zdravlju i okolišu kako bi mogli vidjeti širu sliku, a problem koji danas izgleda kao problem nekoga drugoga sutra može postati naš.
U Lici je danas prerano znati gdje će završiti kazneni postupci, a također je prerano znati koliko će trajati potpuna sanacija.
Možda Hrvatskoj i ne treba njezina Erin Brockovich, u idealnom sustavu ne bi trebala postojati jedna uporna žena koja mora obilaziti kuće, kopati po fasciklima i uvjeravati institucije da pogledaju ono što im je pred očima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....