Policija je u zasjedi ubila šest članova ulične bande: vođe se zaklinju na osvetu i napadaju policijsku stanicu...

Direktan, intenzivan i efektan poput naslova, akcijski triler “Napad na policijsku stanicu” (“Assault On Precinct 13”, 1976.) drugi je i ključni film u opusu režisera Johna Carpentera. Iako je pao u sjenu idućeg Carpenterova projekta, glasovite “Noći vještica”, upravo je “Napad na policijsku stanicu” predstavio Carpentera kakvog poznajemo kao redatelja (i skladatelja), oblikujući sve ono što ćemo nazvati carpenterovskim filmom, naizgled jednostavnim, a zapravo prilično kompleksnim, s dosta strujanja ispod površine.

Minimalistički, ogoljeni pristup režiji, skrivena subverzija, ekonomična naracija i karakterizacija likova, svedena lokacija, atmosferična glazbena tema... Jednom kad ste čuli Carpenterovu temu za “Assault On Precinct 13”, nema šanse da ćete je zaboraviti, sve i da vas Gaspar Noe nije podsjetio na nju u filmu “Love” iz 2015. godine. Glazba je ugođajna i prenosi košmarnu nelagodu – njezina elektronika, sa sintisajzerima i ritam mašinama, bila je ispred vremena i vizionarski navijestila soundtrackove osamdesetih (“Plavi grom”, “Terminator”...).

Izolirana policijska stanica kao mjesto radnje preteča je istraživačke postaje na Antarktiku u “Stvoru”, a Darwin Joston (svojevrsni frajerski Chris Cooper) kao kriminalac Napoleon Wilson s poštapalicom “Ima li tko cigaretu?” prethodnik je Snakea Plisskena i Johna Nade, kulerskih (anti)junaka “Bijega iz New Yorka/Los Angelesa” i “Oni žive”.

Današnji filmovi sigurno bi eksplicirali zašto se Napoleon tako zove, ali Carpenter ne otkriva previše o likovima i njihova je karakterizacija bazična, time i intrigantna. Napoleon dobiva slučajnog partnera u tamnoputom policajcu Ethanu Bishopu (Austin Stoker) koji je i sam u mladosti mogao postati kriminalac iz geta da ga otac nije izveo na pravi put, a njih dvojica čine “buddy” tandem koji je Carpentera moguće inspirirao na interakciju MacReadyja i Childsa, tj. Nade i Franka u “The Thing” i “They Live”.

Nakon što Bishop dođe preuzeti nadzor nad policijskom stanicom pred zatvaranjem i tajnica Leigh (Laurie Zimmer) ponudi mu kavu i pita ga “Black?” (crn/a), on u šali odgovara “Više od 30 godina”. To što je Carpenter dao glavnu ulogu Stokeru, dotadašnjoj zvijezdi “blaxploitation” filmova (npr. “The Get-Man”), dopustivši mu da herojski prazni pušku/e u napadače, bio je značajan iskorak za percepciju “crnih” junaka u “bijeloj” kinematografiji, premda zatvorenik njegove boje kože Wells (Tony Burton iz serijala “Rocky”), znakovito, puca iz nenapunjenog pištolja.

“Više nema heroja”, kažu Bishopu u filmu, ali ako on to nije bio svakako će postati kad se policijska stanica nađe pod opsadom nasilne bande “Street Thunder”, što prisiljava crne i bijele/policajce i zatvorenike/muškarce i žene da se ujedine. Carpenter precizno uspostavlja ključne likove policajaca i kažnjenika čiji će se putevi ispreplesti kad zatvorski autobus u potrazi za liječničkom pomoći skrene s puta i doveze se do stanice nesretnog broja 13.

A uvodna scena postavlja temelje za širi sukob: policajci su napucali šest članova bande tijekom krađe oružja nakon čega vođe, koji izgledaju kao Che Guevara i njegovi gerilci, polažu osvetničku zakletvu krvlju i ubijaju svakoga tko im se nađe na putu, uključujući i curicu sa sladoledom (Kim Richards) u još uvijek šokantnoj sceni hladnokrvnog smaknuća vatrenim oružjem, strašnijom od svega u hororu “Ice Cream Man” Elija Rotha.

Kad otac djevojčice (Martin West) ubije odgovornog tipa za njezinu smrt (Frank Doubleday; podsjeća na Timothyja Olyphanta) i skloni se u postaji u bijegu od bande, eto finalnog povoda za titularni “napad na policijsku stanicu”. Napad je režiran na zlatnoj sredini opsade u “Rio Bravu” i “Noći živih mrtvaca”, čak bliže potonjem filmu, ali uz mrvu humora (“Zašto bi netko pucao na policijsku stanicu?”, pita druga tajnica Julie; Nancy Loomis).

Članovi bande napadaju stanicu kao kamikaze, oni su likovi bez lica, rijetko ih vidimo u cijelosti, kreću se u sjeni i djeluju gotovo kao aveti, može i zombiji, što je od Carpentera preuzeo Walter Hill u “Južnjačkoj utjehi”, pa i Kristijan Milić u “Broju 55”. Policijska stanica je pod kišom metaka iz prigušivača tako da jedini zvuk koji se jače čuje jest onaj razbijanja prozora i inventara dok iz policijske stanice ne sijevne sačmarica, a jezivi ugođaj, tj. osjećaj opasnosti i zatočenosti upotpunjuju trenuci kad “sve izgleda tiho i normalno, ni jedna prokleta stvar se ne miče” prije gomilanja napadača ispred stanice.

Sve to Carpenter upotpunjuje i s uplivom hororskih začudnosti, primjerice kada članovi bande prebrzo odnose tijela svojih stradalih (“Možda su zamolili dobru vilu da im pomogne”). Logično je da se Carpenter nakon “Assault On Precinct 13” uspješno okušavao u akcijama i hororima koji su postali odrednica karijere jednog od najvećih redateljskih kulera. Ovaj “old (s)kul” film bio je Carpenterov kamen temeljac. **** ⅔