U nizu debitantskih hrvatskih filmova 2022. posebno mjesto zauzima redateljski prvijenac Nine Violić “Baci se na pod”, u kojem je ona i odigrala glavnu žensku ulogu.
Inspiraciju za dojmljivu dramsku studiju raspada jednog braka Violić je crpila iz vlastitih iskustava. “Baci se na pod” je prošlog ljeta osvojio nagradu za najbolji film na FMFS-u i Brezu na Pulskom filmskom festivalu, a ušao je i u izbor za “Zlatni studio”, nagradu “Jutarnjeg lista”. U najužem izboru za “Zlatni studio” trenutno se nalazi upravo Violić kao finalistica u kategoriji najbolje glumice za ulogu supruge.
Osobni pristup
Koliko vam je bilo teško režirati “Baci se na pod”, pa i glumiti u filmu, s obzirom da priča dijelom ulazi i u kategoriju “nešto sasvim osobno”?
– Uvijek kad radim autorski, to ulazi u kategoriju “nešto sasvim osobno”, inače ne razumijem zašto bih radila autorski projekt, jer za mene je to uvijek pitanje neke introspekcije, istraživanja, kopanja po sebi, postavljanja nekih osobnih pitanja u nadi da će se publika prepoznati u njima, i kad se to dogodi, onda sam kao obavila zadatak, idemo dalje.
Ne bih mogla reći da je bilo teško; cijeli taj proces trajao je deset godina i u njemu je bilo svega, ali jako sam puno naučila, svašta sam doživjela, promijenila se na neki način kroz ta pitanja na koja sam imala možda drukčije odgovore na početku i sigurna sam da ću za jedno deset godina, ako budem opet pogledala taj film, imati neka drukčija pitanja na tu temu. Zato je taj proces jedinstven i neiscrpan i stalno je u pokretu, stalno se mijenja, a, na svu sreću, producenti nas ipak natjeraju da završimo svoje radove, jer u protivnom ne bismo nikad završili ništa.
Je li, opet, upravo ta osobna nota bila zalog da film bude emotivno još autentičniji nego što bi možda bio, posebice što ste odigrali i glavnu žensku ulogu, a ne “samo” režirali?
– Sigurno, iako u filmu nisam ispričala svoju životnu priču i taj scenarij nema veze s mojim razvodom, znam da sam prenijela neki unutarnji nemir, nezadovoljstvo, tjeskobu i sve ono što sam osjećala u tom trenutku života, zato je samo moje, da. S druge strane, imam to veliko povjerenje, koje me nikad nije iznevjerilo, u to da što osobnije priđem stvarima, to me publika bolje razumije, to je valjda zato što sam glumica i nekako znam, ako se uspijem dovoljno otvoriti bez preseravanja, da sam na dobrom putu.
Koliko je u vama “kuhala” režija dugometražnog filma i hoćete li odsad još više boraviti s druge strane kamere?
– Ma nije dugo kuhala, jer sam prije deset godina krenula pisati taj scenarij ni ne razmišljajući tko će ga režirati i onda se dogodilo da sam se u tom procesu razvoja nekako odlučila, ne znam točno ni kada ni kako, samo je nekako bilo jasno u jednom trenu da nema smisla da sad to dam nekom trećem.
Voljela bih, razvijam novi scenarij i veseli me jako pomisao da ću možda ponovno snimati. Želim raditi sa svojim kolegama, mi imamo nevjerojatnih glumaca, a pogotovo glumica, s mnogima godinama radim i znam ih u dušu, i to me možda najviše inspirira i raduje. S Goranom Bogdanom i Lee Delong imala sam potrebu raditi i odabrala sam ih zato što ih obožavam kao glumce i kao ljude, i to mi je nekako veliki dar, što kad režiram mogu odabrati ljude koje volim da zajedno stvaramo, da se igramo, glupiramo, pametujemo, sve.
Filmovi kakve bih danima gledala
U hrvatskom filmu glumice rijetko postaju redateljice, ali u svjetskom je ta tranzicija frekventnija...
– Kad glumac režira film, to je uvijek jedna drukčija perspektiva. U tim filmovima je u prvom planu ono što se čovjeku događa, ne priča, a ja obožavam taj pristup filmu i uvijek su me privlačili takvi filmovi. S našim filmom posljednjih se godina događa neka mala renesansa, pogotovo ova godina je bila jako zanimljiva i plodna. Glumice su počele pisati svoje priče, i Lana Barić, i Anja Matković, i to je sigurno jedan suptilniji, blesaviji, osobniji pristup koji publika prepoznaje. Osim toga, žene redateljice su baš obilježile posljednje dvije godine i Antoneta Kusijanović, Dubravka Turić, Sonja Tarokić, Hana Jušić napravile su velik iskorak u domaćoj kinematografiji i to nam svima daje vjetar u leđa.
Je li vam neka svjetska glumica u ulozi redateljice možda bila uzor i tko su uopće filmaši(ce) koje Nina voli?
– Za mene je John Casavetes otac filma, onakvog filma kojim se ja želim baviti. Obožavam Andreu Arnold i njezine filmove. Najbolje što se za mene dogodilo prošle godine u filmskoj industriji jest “Mračna kći”, koju je režirala Maggie Gyllenhaal, obožavala sam Filipovu “Visoku modnu napetost”. Sve su to filmovi koje su režirali glumci i oni kao da na neki intuitivan, nepredvidljiv način drže gledateljevu pažnju. To me uzbuđuje i ne dopušta mi da se odvojim, gledala bi takve filmove danima i ne bi mi dosadili.
Koliko vam znače priznanja kritike i struke, tj. glasovi publike?
– Kritike mi znače u ovom projektu puno jer mi je prvi put da režiram i osjećam se jako izloženo, kao kad sam počinjala s glumom. Kad igram uloge, više ni ne čitam što pišu, sve znam u dlaku bolje od bilo koga što sam dobro napravila, a što ne valja, ali za ovaj film mi je baš nekako bilo bitno i čitala sam.
A publika je nešto drugo, publika je razlog zbog čega sve to radimo. Ako publika nije doživjela ono što sam napravila, onda sam džaba krečila, tako da je to priznanje uvijek iznad svega.
Puno sam putovala s filmom i ti razgovori s publikom nekako su me stavili na mjesto da danas imam točno uvid u to što sam ispričala i na koji način to ljudi doživljavaju, i to mi je bilo užasno važno, ti su mi susreti s publikom zapravo dali najveći poticaj da pišem novi scenarij.
Link za glasanje: https://www.jutarnji.hr/zlatni-studio
