StoryEditorOCM
PanoramaHRVOJE JURIĆ

Naš ‘guinnessovac’ prošao je cijeli svijet; njegova je kuća doslovno putujuća! Sada u Norveškoj sprema podvig da se smrzneš: ‘Gdje god otišao i što god napravio...‘

Piše Rebeka Pastuović
4. prosinca 2022. - 17:44

Mladi Slavonac Hrvoje Jurić živi život bitno drukčiji od ostalih ljudi. Svoj krevet zamijenio je krovnim šatorom i automobilom, dnevni boravak fantastičnim prirodnim krajolicima, a ispijanje kava istraživanjem svijeta sa svoja dva ljubimca, Enom i Maxom, od kojih se unatoč dinamičnom životnom stilu - nikad ne odvaja.

 

Inače rodom iz sela Vrbice kod Đakova, ovaj 36-godišnjak u svom životopisu prikupio je impresivnu listu životnih postignuća. Osim što je talentiran u fotografiji, poslu od kojeg živi, Hrvoje je autor triju knjiga i “vlasnik” Guinnessova rekorda u obilasku svijeta električnim biciklom. Uz to je i veliki obožavatelj prirode i ekstremnih projekata, a svoje sljedeće planira veoma brzo, već krajem siječnja sljedeće godine u Norveškoj. No, vjerujemo da je to tek početak, jer kako i sam kaže:

image
PRIVATNI ALBUM

 

- Da biste uspjeli u svom naumu, radili dobro i kvalitetno i slijedili svoje snove, morate dobrano zasukati rukave.

 

Porazgovarali smo s Hrvojem o njegovom nadolazećem ekstremnom podvigu kojim će spojiti dvije najudaljenije točke u Norveškoj, projektima koji su u nastanku, pozitivnim i negativnim stranama nomadskog životnog stila, ali i upornosti i snazi volje koju je potrebno imati ako ste za sebe zamislili velike stvari. Podijelio je s nama i detalje o svojim “mrljavcima”, koji su već godinama neizostavni kompanjoni na svakom njegovom putovanju.

 

Priroda i društvo

Što vas je potaknulo da adresu stanovanja prebacite u vaš automobil? Jeste li se brzo adaptirali tom životnom stilu, fale li vam elementi “normalnog” života? Znate ono, doći doma, “ušuškati” se u stanu...

- Već duže vremena razmišljao sam o prodaji kuće jer sam većinu vremena na putu, po cijeloj Europi. Zadnjih godina sam više na putu nego doma, a kući je potreban vlasnik koji će se brinuti o njoj. Trenutno ja to nisam mogao biti i kuća je dobila najboljeg mogućeg vlasnika. Ne mogu reći da nam je bilo teško priviknuti se na ovakav način života jer već godinama putujem i često sam spavao posvuda, a sad imam siguran automobil, dobar krovni šator, kuhalo i solarni tuš, svu potrebnu opremu za snimanje i Enu i Maxa. Taman koliko mi je potrebno.

image
PRIVATNI ALBUM

 

Na putu mi nekad fali komocije, pogotovo kad je kišni dan, pa se onda odlučim za kakav jeftin apartman i tako nekako balansiram.

Želite li živjeti nomadskim stilom čitav život, može li se i tu pronaći nekakva rutina ili je svaki dan drukčiji?

- Sve ovisi o tome gdje se nalazimo. Recimo, kad sam nedavno bio na Durmitoru, više-manje smo svaku večer kampirali uz Vražje jezero, nedaleko od Žabljaka. Tu nas nitko nije dirao, velik je prostor za Enu i Maxa, a i pogled prema Savinom kuku, gdje je zalazilo sunce, je bio prekrasan. Ostatak dana bih proveo negdje u planini, više iznutra, recimo penjali smo se na Bobotov kuk, dok bih se navečer opet vratio na isto mjesto.

 

Ne znam koliko je dobro uvijek živjeti na jedan način. Moje neko razmišljanje je da čovjek uči cijeli život, a s time mu se mijenjaju i potrebe. Imam osjećaj da, ako se striktno držim samo jedne stvari u životu, onda ne mogu napredovati i učiti dalje. Trenutno nam ovako odgovara, ali to ne znači da se za koju godinu neću oženiti i promijeniti život. Pogotovo se s tim nikad ne zna.

image
PRIVATNI ALBUM

 

Koji je najljepši dio nomadskog života?

- Recimo da imam više slobode nego u klasičnom poslu, u uredu. Naravno, vrijeme mi uvelike utječe na takav način života, ali sama činjenica da putujem, upoznavam ljude i snimam takve prekrasne krajolike od kojih zastaje dah je velika nagrada. Zato mi nije problem ustati se u tri i pol ujutro, voziti 40 minuta i onda se duže od sat vremena penjati uzbrdo, sa svom opremom na leđima i ova dva mrljavca, kako bih uhvatio izlazak sunca na Svetom Vidu na otoku Pagu. Ali osim same prirode ljudi su bitna konstanta u mom životu. Njihove priče, ali mali ljudi, poput mene, koji su predani svom poslu i žrtvuju se za druge. Kroz njihove priče sam sve više upoznavao sebe.

Fotografija i film

 

Sebe i svoja dva psa Enu i Maxa nazivate “čoporom”. Kako funkcionira vaša mala zajednica?

- Ja sam službeno njihov vozač, batler i sve ostalo što je potrebno. Naravno, šalim se, ali kad je Max došao u naš život, bila je to točka na “i”. Shvatio sam da odsad imam nekoga o kome se trebam brinuti, pa sam zbog toga malo i usporio s ekstremnim projektima, gotovo i odustao. Oni su oboje psi s ulice, ali mogu biti sretan što su se brzo prilagodili meni i mome načinu života.

 

Recimo, ujutro se neće ustati prije mene, ali kad vide da sam budan odmah dolaze do mene, istežu se, krenu s pusama i to je znak da su spremni za van. Ne mogu reći da imamo klasične “šetnje” i koliko puta dnevno idemo van jer veći dio dana provedem vani, a tako i oni sa mnom. Upravo zato sam i birao pse u tipu border collieja, kojima će moj način života itekako odgovarati. Naravno, puno puta se i ja prilagodim njima. Recimo, zbog njih ne idem na ferate i na uspone koji bi za njih mogli biti opasni. Sve radimo kao tim, pa se tako i ponašam.

 

Prije tri godine upisani ste u Guinnessovu knjigu rekorda kao prva osoba koja je obišla svijet električnim biciklom. Zašto ste se odlučili za taj impresivni pothvat i što vas je “guralo” naprijed u trenucima kada ste se susretali s preprekama?

 

- Taj pothvat je dugo godina bio u mojoj glavi, negdje daleko skriven, i čekao je trenutak kad će doći na red. Zapravo, ispravnije bi bilo reći trebalo je vremena dok pripremim svoje tijelo na ovakav pothvat jer put oko svijeta radite jednom ili nijednom. Put oko Europe, pa prvi put do Nordkappa, zatim cijele Alpe, onda opet Nordkapp, ali ovaj put zimi, zatim od Londona do Istanbula, puno toga sam prošao kako bih se pripremio za do tada najteži pothvat u životu, a moguće i najteži ikad.

image

’Ja sam službeno njihov vozač, batler i sve ostalo što je potrebno’

PRIVATNI ALBUM

 

Gotovo tri godine priprema i organizacije, prikupljanja podataka, rada na ruti putovanja, dogovora oko logistike na četiri kontinenta, a onda i najbitnije - pronalaska sponzora i partnera projekta. Na sreću, sve je prošlo u najboljem mogućem redu i nakon 133 dana, šest sati i 10 minuta vratio sam se odakle sam i krenuo, ispred Giantova dućana u Zagrebu. Iskustvo koje me je poprilično promijenilo, ali i projekt s kojim sam izgubio nekoliko dragih ljudi. Sad, tri godine poslije, shvaćam da je očito tako trebalo i biti.

 

Talentirani ste fotograf, a fokus svog objektiva, osim na svoje ljubimce, usmjeravate na različite spektakularne prizore. Što najviše volite fotografirati?

- Fotografija i film su moje velike ljubavi i dok sam putovao često sam fotografirao, prikupljao iskustvo, ali nisam imao adekvatnu opremu. Od 11 godina što putujem, do osme godine je to bilo krpanje i presipanje iz šupljeg u prazno tako da nisam mogao ni pomisliti na pravi fotoaparat. Međutim, s godinama sam nekako stao na noge i zanimljivo je da mi je fotoaparat trenutno glavni alat za život.

 

Ena i Max su definitivno moji glavni modeli i upravo zbog toga što su brzi i okretni, tako sam naučio i fotografirati u pokretu, ali ono što zapravo moram priznati je da nemam najomiljeniji kadar u smislu ljudi, prirode ili životinja. Jednostavno se želim izražavati tako, kroz fotografiju i film, bio to kadar Ene i Maxa na Nanosu ili ruke stogodišnje čipkarice s Paga.

 

Ponosan na svoje selo

image
PRIVATNI ALBUM

 

Autor ste triju knjiga. Koja vam je omiljena i zašto?

- Prva knjiga je uvijek najdraža, pogotovo zato što sam imao najviše vremena za pisanje, a i dug je put bio da knjiga uopće ugleda svjetlo dana. Ostale su isto u redu, ali to ni približno nije bila ona strast koja, siguran sam, još uvijek postoji, ali zbog činjenice da moram svaki mjesec skupiti novac za troškove života jednostavno se ne mogu kvalitetno posvetiti pisanju.

 

U međuvremenu je nastala jedna knjiga koju sam planirao objaviti ove zime, ali još nisam zadovoljan njome i pustit ću neka vrijeme odradi svoje. Radi se o nas troje i vjerojatno je to tek uvod u priče koje ću o nama napisati.

 

Sudjelujete u mnogim interesantnim projektima, fotografirate, pišete, putujete svijetom i živite po svojim pravilima. Što biste poručili mladim ljudima koji žele njegovati svoju kreativnost i ostvariti svoje snove?

 

- Ništa kvalitetno i dobro ne dolazi preko noći. Svaki mali trzaj, svaka dilema ili kakva neugodnost, pa i drugi ljudi pokušat će vas pokolebati u vašem naumu i tu je ključan trenutak. Morate ostati dosljedni sebi. Recimo, ja nikad nisam na društvenim mrežama objavljivao ono što bi ljudi htjeli vidjeti, uvijek sam išao za onim kakav ja zaista jesam.

 

Ne pravim razliku između mog života i onoga što objavljujem na društvenim mrežama. Treba ostati vjeran sebi. Zamislite situaciju da vas ljudi sretnu na ulici i nakon nekoliko rečenica shvate da ste uživo sasvim druga osoba. To vam u životu zaista ne treba. Ja znam da je to teži i duži put do nekakvog uspjeha, ali bar ćete imati mirnu savjest.

 

Rodom ste iz sela Vrbice kod Đakova. Koliko često ga posjećujete i tamo provodite svoje vrijeme?

- Vrbica je selo u kojem sam odrastao, u kojem su odrasli i moji roditelji i selo u kojem su moji prijatelj i moja obitelj. Gdje god otišao i što god napravio u životu, gdje god u budućnosti živio, Vrbicu ću uvijek smatrati svojim domom, a njezine mještane svojim prijateljima. Zbog ljudi koji su ondje sam ovakav, ta sredina me odgojila i kao što nekad ljudi znaju zaboraviti odakle su došli, kod mene je suprotno. Nikad se nisam sramio odakle dolazim, naprotiv.

image
PRIVATNI ALBUM

 

Kroz sve ove godine imao sam zaista velik broj intervjua i uvijek bih rekao odakle potječem. Ondje su mi brat i nećaci, baka koju prvu posjetim kad dođem u Slavoniju, kao i velik broj prijatelja. Ondje je i drag mi nogometni klub “Radnik”, koji je nakon godina upornosti dospio na prvo mjesto 3. Županijske nogometne lige, a neumorno ga vodi moj školski prijatelj Tomislav s igračima. To vam je još jedan primjer koliko smo mi Slavonci uporni i spremni na odricanje. Kad god mogu dođem na utakmice, ako ne stignem onda gotovo da imam uživo prijenos.

 

Pripreme u Fužinama

Tko vam je najveća podrška?

- Komotno mogu reći da je život kakav sad vodim počeo prije 11 godina, kad sam otišao na prvo putovanje biciklom u Pulu. Svjestan sam da moj životni odabir nije u skladu s drugim ljudima, pa i mojom obitelji, ali kroz sve te godine mislim da su svi oni prihvatili da sam takav i da me se ne može promijeniti. Ne mogu reći da su nužno htjeli, ali ono što je sigurno je da su mi htjeli sve najbolje. S obzirom na sve mogu reći da imam nekoliko najboljih prijatelja koji će u pola noći ustati iz kreveta i bez pitanja doći gdje god je potrebno. I to je obostrano.

 

Nekad mi bude krivo što sam propustio mnoge rođendane, pogotovo bliskih mi ljudi, ali takav sam život odabrao i tu su dvije strane medalje koje treba prihvatiti.

Upravo se pripremate za Norvešku i jedno vrlo ekstremno putovanje...

- Krajem siječnja iduće godine krećemo autom prema Norveškoj, a onda uzimam električni bicikl i spajam dvije najudaljenije točke Norveške, Lindesnes i Nordkapp. Sama činjenica da ću to napraviti zimi svrstava ovaj pothvat u ekstreme, pa sam odlučio napraviti bazu u Fužinama, gdje sam uzeo stan i pripremamo se dva mjeseca na snijegu i niskim temperaturama.

 

Ena, Max i ja s prijateljima iz Delnica i okolice planinarimo, vozimo bicikl i boravimo na niskim temperaturama. To je već provjeren recept i otprilike znam što me čeka gore. Projekt podržava i Veleposlanstvo Kraljevine Norveške pri Hrvatskoj, a sam veleposlanik Haakon Blankenborg iznimno mi je pomogao oko kontakata i samog projekta. Plan je snimiti dovoljno videomaterijala, od čega će nastati dokumentarac koji ću iduće godine promovirati po Hrvatskoj i Norveškoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. siječanj 2023 12:56