"Daj ljudima ono što žele", kaže jedan od mnogobrojnih likova u akcijskoj borilačkoj fantaziji “Street Fighter”, novoj ekranizaciji Capcomove videoigre, jedne od najpopularnijih i najomiljenijih svih vremena. I to je kredo filma koji kao redatelj i koscenarist potpisuje Kitao Sakurai.
Ljudima, bolje reći fanovima, “Street Fighter” iz 2026. daje ono što žele, ponajprije likove gotovo fizički preslikane iz videoigre te njihove borbene pokrete, za razliku od prijašnjih (ne)službenih ekranizacija. U “Street Fighteru” Stevena E. De Souze iz 1994., Van Damme je više bio Van Damme nego Guile, samo što je imao svjetliju kosu no inače, ali ne i izblajhanu, kamoli da je nosio karakterističnu trapezoidnu (i realno redikuloznu) frizuru lika.
S druge strane, “The Legend of Chun-Li” Andrzeja Bartkowiaka iz 2009. pokušao je “Street Fightera” učiniti realističnijim i mračnijim, na valu takvih filmova o Batmanu i Jamesu Bondu, makar to baš i ne trpi ekranizacija videoigre u kojoj likovi ispaljuju plamene kugle iz dlanova (tzv. “hadoken”) i slično.
Novi “Steet Fighter” predstavlja Guilea (“wrestler” Cody Rhodes) onakvim kakav jest, blesava frizura uključena, što dosta govori o filmu, ali lik je ispao sporedan, a ne glavni ili jedan od glavnih zahvaljujući promenadi karaktera i podzapleta. Redatelj Sakurai sigurno je videoigru igrao do iznemoglosti kao netko rođen 1983. i nesumnjivo dobro poznaje svijet “Street Fightera”.
Podsjetimo, “Street Fighter” je objavljen 1987., a megahitoidni “Street Fighter II” 1991. godine. Međutim, Sakurai pristupa režiji kao igrač-početnik, jedan od onih koji samo lupaju po komandama pa što bude, prije nego što su naučili spajati borilačke pokrete kombinacijom gumbova i razvili strategiju. Dakako, svi smo nekoć bili takvi kad smo prvi put igrali “Street Fightera”, konkretno u nekadašnjeg “Bolera” na splitskim Gripama.
Samim time, “Street Fighter” umije povremeno izazvati nostalgiju, posebno kad se na soundtracku nađu pjesme iz približnog razdoblja igranja videoigre, recimo “Be My Lover” grupe La Bouche. Ili, još više, u trenucima kad skladatelji Leo Birenberg i Zach Robinson tu i tamo ubodu notu koja podsjeti na ono što je radio izvrsni Paul Hertzog na soundtrackovima “Krvavog sporta” i “Kickboxera”, u klasičnim trenucima kad likovi izgovaraju “Živjeti znači boriti se, boriti se znači živjeti” tražeći iskupljenje i pripremajući se za borbu.
Ipak, ključna riječ je “približno”. Jer, novi “Street Fighter” se odvija 1993., godine izlaska hita “What’s Going On” grupe 4 Non Blondes koji pjeva Ken Masters (Noah Centineo; “Black Adam”), a “Be My Lover” datira iz 1995., što je još dobro uzme li se u obzir da je jedna od pjesama na soundtracku iz 2000. – “Who Let The Dogs Out”. Sve ovo dosad napisano govori da je “Street Fighter” odgovarajuće neozbiljan (za razliku od “Legende o Chung-Li”), ali i krajnje neredan film.
Glavna linija priče slijedi “reunion” Kena i njegova najboljeg prijatelja Ryua (Andrew Koji; “Warrior”), razdvojenih nakon što su svjedočili smrti “senseija”, a ususret drugom izdanju turniru “World Warrior” koji okuplja “najžešće, najjače, najsmrtonosnije ratnike”.
Važan podzaplet tiče se, pak, Chun-Li (Callina Liang; “Bad Genius”) i njezine osvete diktatorskom generalu Bisonu (David Dastmalchian) zbog smrti oca. Uz sve to drugi likovi – hulkovski Blanka (Jason Momoa), Dhalsim (Vidyut Jammwal), Cammy (Mel Jarnson), Zangief (Olivier Richters), Vega (Orville Peck)... – nasumično ulijeću u priču i bore se više za minutažu nego na turniru.
Za jedan film osovljen oko turnira, “Street Fighter” premalo zalazi u ring i samo je jedna turnirska borba vrijedna spomena – Ken vs. Balrog (reper Curtis “50 Cent” Jackson) u režijski solidnoj kombinaciji “Kickboxera” i “Razjarenog bika”. Najbolje borbe odvijaju se izvan turnira, akcijsko-komični okršaj Kena i Ryua u hotelskoj sobi, odnosno potonjeg i sumo-borca (Hirooki Goto kao E Honda) u sauni s njegovim karakterističnim “hundred-hand slap” udarcem.
Ostale akcijske scene su zaboravljive, kao i Dastmalchianova uloga negativca u usporedbi s onom Raula Julije i njegovom rečenicom “Za tebe je to najvažniji dan u tvom životu, a za mene je bio utorak”, koja se može prenijeti i na ravnodušnost autora ovog teksta prema novom “Street Fighteru”.
Nakon što je ovogodišnji “Resident Evil” Zacha Creggera osvježio ekranizacije videoigara, ponadali smo se da će i “Street Fighter” biti osvježenje, ali film je takav samo u anime segmentima (možda je to prirodnija forma za njega?) i zapravo je negdje u dometu “DOA: Dead Or Alive” i “Mortal Kombat I&II”. “Street Fighter” nije puno naučio od novih “Mortal Kombat” filmova pa s naglim krajem također djeluje nezavršeno i draži nastavkom. No, tko zna, možda “Street Fighter II” iznenadi i bude bolji od “Mortal Kombat II”. Možda to ne bude “utorak”. ** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....