Nevolja zaista nikad ne dolazi sama. Najprije sam dobio ponudu za sedmodnevni put u Pariz koja se nikako nije mogla odbiti, pa sam svaki dan ishodavao polumaraton, potrošio ušteđevinu i zadužio se do struka, da bih nakon povratka dobio nalog da sve to i opišem. I to na cijeloj stranici!
Puno njih pisalo je o Eiffelovu tornju, muzejima Louvre i Orsay, Slavoluku pobjede, Versaillesu, pa nema smisla ponavljati. Može se samo zapitati kakvo je sve to čudo tek bilo prije sto godina.
Ili kako se došlo do novca za toliko zlato po krovovima i ogradama, za tolike vrijedne umjetnine drevnih kultura, široke avenije i kvalitetnu gradnju glasovitih pariških višekatnica, nasipa i mostova, mreže metroa. Nije se štedjelo na materijalu, gradilo se i održava kvalitetno, da traje.
Osim ukusa i stila, koji se vidi od idealno izmjerenih i dizajniranih štandaraca sa zastavama na krovovima, preko prozora, ograda od fino kovanoga željeza, do poslovnih prostora i ulica, imponira i organizacija prometa i života, koja nije bolesno pedantna, ali funkcionira.
U metrou mi je nekoliko puta došlo zapjevati Štulićeve stihove “Smrdljivi grad je zadovoljan sobom, strukture ga dobro furaju”. Nije ni čudo, na pariškim ulicama gradonačelnici se dokazuju da bi postali francuski predsjednici.
Pariz je u sedam dana toliko utjecao na moj svjetonazor i navike da se čudim kako našim diplomatima koji su tamo ili u bliskome Bruxellesu proveli godine nije palo na pamet da kod nas primijene viđeno.
Apartmani i arondismani
Stalno neki novi turisti po gradu vuku kufere, ali i najveće turističke gužve oko Notre Damea, Montmartrea ili Latinske četvrti za otprilike su 30 posto manje od splitskih u špici.
Nema po zgradama ni znakova da su tu apartmani, reklo bi se da je u Parizu manje apartmana nego arondismana. I kod onih koji od turista žive ne vidi se splitska agresivnost i pohlepa. Od turizma puno zarađuju grad i država, Eiffelov toranj, Louvre, Orsay, Versailles beru velik novac koji se ne odlijeva u privatne džepove.
Osim toga, u Parizu na svaku izjavu i pitanje ide obavezno “dobar dan, oprostite, molim, hvala”. Nema onih odsječenih splitskih “ti, mala/mali, šta ćeš, di ideš”... A to, uvidio sam, poprilično znači u ophođenju i smiruje situaciju. Veća je i učestalost osmjehivanja.
Reklo bi se da, za razliku od Splita, Pariz ima moć apsorpcije i usvajanja gradskih vrijednosti, puno ih postanu Parižani, ukusno se odijevaju, parlaju, svi sa bežičnim slušalicama u ušima, mobitelima u rukama, skoro svatko u svome svijetu.
Ponetko i s knjigom, koja u Parizu ima publiku i prodajna mjesta uz Seinu i dalje, unatoč mantrama da je print na izdisaju.
Pariz živi na ulici, osim turista, najviše je mladih od srednjoškolaca pa dalje, koji se druže po kafićima, bistroima, ali i po ulicama ili uz rijeku, do smrkavanja u deset navečer i poslije. Ima i odraslih, pa i penzionera koji ne djeluju siromašno. Valjda im cijene nisu toliko visoke, tko zna daju li domaćima popuste kao kod nas.
Posvuda smijeh, priča, da se čovjek zapita stigne li se uopće misliti od tolike parlatine. Čini se da happy hour nižih cijena stvara sretne ljude. Ugostitelji su ljubazni, blago suzdržani, a ne servilni, napojnicom ih ne možeš kupiti ni saviti u struku. Nisam ekspert, ali u sedam dana Pariza postao sam pobornik prelaska na euro, jer mi se čini da je lakše platiti pivo osam eura nego 62 kune!
Poslati splitske pekare
Kako su zaštitili šampanjac, Francuzi bi trebali i kroasane, prhke, meke, mirisne, pune maslaca. Kakvi se sve nabujali i prepečeni komadi tijesta u Splitu izdaju pod kroasan (koji etimologijom daje na Kroaciju), bilo bi dobro sve splitske pekare poslati na tjedan dana u Pariz, život bi nam svima bio slađi.
U Parizu stvarno vrijedi ona ako nema kruha, jedite kolače, jer ih ima doslovno na svakom kantunu.
Nažalost, ima i sirotinje, ljudi leže po ulicama, spavaju u vrećama ili šatorima. Pored njih prolazimo mirno kao da je normalno da čovjek leži na kamenim kockama. A naravno da nije, i jednom ćemo se toga sramiti. I Parizu bi dobro došao jedan splitski MoSt da udomi sve te beskućnike.
Ima i policije, i to više vrsta, često i s dugim cijevima, pa djeluju i opasno i pompozno, baš kao i sirene koje se često čuju. Ali njihova pojava očito tjera razvikane džepare, kao što su otjerali jednoga starijega gospodina djetinjeg lica koji nas je očito pokušao prevariti u metrou dok smo još bili neiskusni.
Sortie na kraju tunela
Vjerovali ili ne, ima i šibicara, na Trocaderu i Montmartreu, i to ne balkanskih, nego afričkih. Organizacija rada im je ista, ali umjesto kutija šibica imaju limene posude i pokušavaju trznit nekoga mladca kojem su igrice napumpale samopouzdanje.
Kao pripadnik stare škole nosio sam džepni turistički vodič, ali ako je u životu čovjekov najbolji prijatelj pas, u Parizu je to definitivno Google Maps. Bilo kuda, on svuda, sve zna, kao da se tu rodio. Inače, za tih lutanja metroima i institucijama najdraža francuska riječ postala mi je sortie, izlaz. Ona je često bila svjetlo na kraju labirinta.
Na Champs-Élysées iznenadio me red pred Louisom Vuittonom. Nije baš kao za karte za Hajduka, ali pristojan. Nešto je manji pred Rolexovim dućanom.
Kako imam dobar ruksak i kufer te sat na mobitelu, nisam htio trošiti vrijeme na te redove. Na tom potezu Diorovih dućana ima više nego Tommyjevih po gradu. Pred svima su elegantni vratari sa slušalicama u uhu. Sigurnost šopinga iznad svega.
Na nekoliko mjesta još se skuplja pomoć za Ukrajinu, ima i ukrajinskih zastava, ali vrlo strogo je čuvana ruska pravoslavna crkva i centar kod Eieffela s tornjevima u obliku zlatnih puslica.
U Parizu se vide veze s Rusijom, uz prelijepi most posvećen Aleksandru III. i obližnji spomenik ruskom vojniku, velike ulice posvećene su Sevastopolju i Staljingradu, pa je jasno zašto Macron i danas naziva Putina i zašto mu se on javlja na mobitel.
Hrvatsku nitko ne spominje, osim reklama za nogometnu utakmicu reprezentacija u Francuskoj. To je uz portret maršala Marmonta u Versaillesu jedini spomen Lijepe naše u tjedan dana. Što je i dobro, ponekad je i ljekovito odmoriti se od domovine. Ipak, stigle su vijesti o pucanju policije na splitske navijače, od nekih stvari ipak ne možeš pobjeći.
Kada bih nakon ovoga kratkoga puta doživljaj Pariza morao svesti u jednu riječ, ne bi to bila svjetlost, ni šarm, ljepota ni ukus, ni hedonizam. Bila bi to sloboda.
Ona koja je na prvome mjestu zapisana u geslu Francuske revolucije: Sloboda, jednakost, bratstvo. Uz viziju i ambiciju, Francuzi su svijetu dali slobodu kada mu je bila najpotrebnija. A i danas je dobro održavaju.
Devijacije slobode
Francuska sloboda najviše se vidi na ulicama. Iako bi neki autoritarni pedant vjerojatno doživio slom živaca, zadivljuju pješački prijelazi preko kojih ljudi opušteno prolaze na crveno, bicikli i romobili također, uključuju se u zastrašujuće, kladrmom pokrivene kružne tokove, sve bez ijednog sudara ili ozljede.
Nitko ne trubi, ne psuje i ne prijeti, niti bi se tukao. I ta sloboda nije kaos ili anarhija koji se veže za Italiju ili Tursku, ima reda, opuštenosti i blagosti. Najkraće, slobode. Nadamo se da je uživaju i oni koje ne viđamo na glavnim ulicama.
Možda su devijacije te slobode i opuštenosti polusatno kašnjenje finala Lige prvaka na Stade de France ili samo dvoje nonašalantnih policajaca na kontroli putovnica na Orlyju, dok ih se u Splitu učas stvorilo pet da nam predragi naši gosti ne smanje ocjenu na Bookingu.
Ne znam jesam li jasno prenio poruku, ali ako vas zovu u Pariz, slobodno pođite. I ja ću se puno manje opirati kada ponovno dobijem poziv.