Vrijeme je Božića, a samim time i darivanja. Činjenica je da svatko voli dobiti poklon. Simbolika koju malena sitnica predstavlja ipak je puno više od materijalnog dobra, ona nam pokazuje koliko nas voljeni ljudi poznaju, cijene i razmišljaju o nama.
Na Instagramu je prisutan sve veći broj malenih biznisa koji rade različite poklone, ali s osobnim dodirom. Jedan takav, zaista poseban je profil Marije Pavković – @ruzaikist.
Ova djevojka prima narudžbe za fenomenalne ručno oslikane Biblije. Za njima je, kako kaže, potražnja naročito porasla u posljednje vrijeme te je ova djevojka dala otkaz na poziciji rehabilitatora za djecu s poteškoćama. Od tada je u potpunosti posvećena svojoj velikoj ljubavi – kaligrafiji, kojoj je privukla vjera.
– Ovo je karijera o kojoj nikad nisam sanjala i zahvalna sam svaki dan što se mogu time baviti; vjera je najvažnije što imam u životu; odrasla sam u brojnoj katoličkoj obitelji, i kroz mnoge susrete za mlade i poznanstva sa zbilja svetim svećenicima, dobila sam usmjerenje, a molitva i duhovnost su sve više čvrsti i neodvojivi dio moje svakodnevice, tvrdi ova kreativna poduzetnica, koja nam je ispričala sve o ovom nesvakidašnjem poslu.
Tko vam je bio prva “prava” mušterija?
– Moj biznis započeo je kad sam izradila jedan natpis napisan kaligrafijom kao poklon prijateljici iz Francuske za njezino vjenčanje. Nju bih izdvojila kao prvu “mušteriju”– iako je dobila natpis na poklonu, ali nakon tog natpisa sve je krenulo. Moja obitelj jako je povezana s njezinom, nas ima devetero djece, a njih osmero, upoznali smo se na trajektu za Brač dok smo svi još bili djeca i ostali smo bliski prijatelji do danas. Taj natpis sam radila dok sam s cijelom obitelji putovala u Francusku na vjenčanje, nekoliko dana smo proveli na prekrasnim Alpama u Austriji i pamtim kako sam pisala taj natpis vani, u dvorištu s pogledom na vrhove planina. U tom bajkovitom ambijentu je nastala Ruža. Tada sam vidjela koliko uživam u kaligrafiji, i nakon toga sam krenula izrađivati natpise za druge.
Nisam tada imala poduzetnički mindset i zaradu na pameti, niti sam ikad u tom početku mislila da ću od toga živjeti, samo sam htjela u slobodno vrijeme pisati kaligrafiju jer me to ispunjavalo i opuštalo.
Obitelj uskače
Od svih koje ste oslikali, koja vam je Biblija omiljena i ima li neka posebnu priču?
– Samo u 2022. godini sam izradila 400 oslikanih Biblija. I od tolikog broja, za svoju obitelj sam izradila samo dvije – i baš njih bih izdvojila kao meni omiljene, za bratovu krizmu i za nećakovo krštenje – jer ipak mi je poseban osjećaj kad slikam za svoju obitelj i kad znam da će baš ta Biblija pratiti kroz život one koje najviše volim.
Tko vam je u poslu najveća podrška, pomaže li vam tko?
– U poslu mi je najveća podrška definitivno obitelj, izdvojila bih sestru koja živi u Londonu i s kojom uvijek dijelim sve ideje i nedoumice, brata koji je uvijek pun entuzijazma i pomaže mi u svim tehničkim stvarima kada nešto “zašteka” i tatu koji mi najviše u obitelji konkretno pomaže u mnogim stvarima što se tiče poslovanja.
Biznis zbilja raste i nadam se da bih uskoro mogla nekoga i zaposliti jer već dugo imam toliko posla da ne mogu sve obavljati sama, često radim do kasne navečer i bez slobodnog dana. Divan je osjećaj kada puno radiš, ali se ne umoriš, jer to toliko voliš i na neki način je to i tvoj odmor.
Je li vam bilo teško ostaviti “prave”, konvencionalne poslove zbog svoje strasti?
– Danas živim u potpunosti od oslikavanja Biblija. Prije toga sam radila tri godine u struci, kao rehabilitator s djecom s teškoćama. Ovog proljeća sam vidjela da se ne uspijevam kvalitetno posvetiti i jednom i drugom poslu pa sam donijela odluku da ću dati otkaz u vrtiću i posvetiti se samo Biblijama. Mogu reći da je bilo teško odlučiti se na takav korak jer mi se taj posao u vrtiću jako sviđao, ali u isto vrijeme mi i nije bilo teško jer sam znala koliko volim oslikavati Biblije i koliko bi predivno bilo raditi samo to, a bila sam u poziciji u kojoj je biznis toliko narastao da me nije bilo strah za financije, iako kad ostavljaš posao za stalno u državnoj službi da bi radio za sebe, jedna doza nesigurnosti je uvijek tu i moraš imati vjeru u uspjeh.
I mogu reći da otkako radim samo za Ružu, cijeli moj rad se popeo na kvalitetniju i uspješniju razinu. Ja stalno govorim da imam posao iz snova i obožavam ga. Slikanje jako odgovara mojoj introvertnoj osobnosti, ali ipak mi nedostaje rad s ljudima i djecom, i u budućnosti se na neki način želim vratiti tom radu, barem par dana u tjednu. Već sad se educiram dodatno o dječjem razvoju na jednom kanadskom institutu i budućnost i put moje karijere su skroz otvoreni. Tako mi je drago što sam na svojoj koži iskusila da karijera ne treba biti zacrtana, ne trebaš ostati na istom poslu cijeli život, pa niti uvijek raditi ono za što si se školovao.
Danas imamo toliko mogućnosti za razvoj karijere u smjeru koji nas zanima da bi bilo šteta ne upotrijebiti svoje vještine i znanje za rad u onome što nas istinski ispunjava.
Rad rukama ispunjava
Mislite li da je vaš posao stvar talenta ili prakse?
– Mislim da se mnogi ljudi, i ja sam bila takva, jako ograničavaju i zakidaju kada misle da “nemaju talenta” za nešto. Možda iz straha i nesigurnosti onda niti ne probaju mnoge stvari koje bi im se zapravo mogle svidjeti i koje bi uz malo vježbe ipak svladali. Tako sam i ja uzela kist u ruke tek s 23 godine i vidim veliki napredak od tada do sada, kod mene je za slikanje definitivno bila važna vježba. Bitno je razvijati oko, a onda i ruka dobije lakoću i sigurnost. Kaligrafiju mogu naučiti svi, a sigurna sam i da bi mnogi ljudi uživali u slikanju kad bi se oslobodili brige oko izvedbe i prepustili se stvaranju. Važna je vježba, ali isto tako mislim da nije sve za svakoga – ja znam da nikad neću super plesati, na primjer.
Mislim da je najbitnije otkriti što tebe kao osobu ispunjava i veseli i tome se posvetiti, jer kada nešto jako volimo, onda to možemo jako dobro usavršiti. Nije najbitnija izvedba i rezultat, nego sami proces stvaranja i što nam to donosi – mir, opuštanje, ispunjenost, sreću. Danas u digitaliziranom društvu mislim da je posebno važno raditi rukama ili pronaći nešto što nas može odvojiti od ekrana i dati bolju kvalitetu života.
Koliko vam treba za ukrašavanje jedne Biblije?
– Minimalno tri dana jer se slojevi koje nanosim suše, a sveukupno mi za jednu treba oko tri do šest sati – ovisno o dizajnu. U vođenju obrta tu ima još puno drugih stvari na koje odlazi dosta vremena, ali divno mi je što imam potpunu slobodu organizirati si vrijeme kako želim.
Mijenjati način razmišljanja
Planirate li proširiti svoju ponudu uz Biblije i dnevnike na još neke proizvode?
– Radim još i okvire sa sušenim cvijećem, oslikane svijeće i drvene natpise. Želja mi je pokrenuti radionice i podijeliti svoje vještine s drugima, dati im osnove s kojima oni dalje mogu graditi. Ali to je za sada samo na razini ideje, nadam se da ću se uspjeti organizirati i provesti to u djelo.
Što biste poručili svim mladim ljudima koji se žele okušati u samostalnom radu?
– Svim mladima bih poručila da rade na svojoj unutarnjoj izgradnji, jer i najbolja karijera na svijetu ne znači ništa ako nemamo ispravne ostale vidove života, naročito odnos prema sebi i svojoj obitelji, pogotovo prema (budućoj) djeci. Danas ima jako puno primjera uspješnih malih poduzeća, moguće je uspjeti i to više nije tako teško ostvariti kao prije.
Ali i u tom ostvarivanju često trebamo mijenjati način razmišljanja i ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno rasti kao osoba – emocionalno, psihički i u odnosu s drugima. S osobnim rastom bit ćemo uspješniji i u poduzetništvu, ali u razvoju karijere nikada ne trebamo smetnuti s uma da nije najvažniji rad, nego biti čovjek, a to u modernom društvu trebamo iznova učiti.