Čekao se dugometražni igrani prvijenac splitskog filmaša Josipa Lukića i konačno dočekao. Film “Danas je mama živa” doživio je premijeru na ZFF-u i čekanje se isplatilo. Sve što je Lukić pokazao iza kamere – i ispred nje – u kratkim filmovima “Minjonja njanjonja”, “Južno voće”, “Devet mjeseci”, “Nije zima za komarce” (koredatelj s Klarom Šovagović) i “Jogurt, sok, cigarete”, kao i dokumentarcu “Majči”, kulminiralo je u “Danas je mama živa”.
Lukić je “dijete” ZFF-ovih “Kockica”, kao i, recimo, Hana Jušić, Sonja Tarokić i Igor Jelinović. Nakon što su Jušić, Tarokić i Jelinović unatrag deset godina ostvarili dojmljive redateljske debije u dugom metru (“Ne gledaj mi u pijat”, “Zbornica”, “Koke”), to je uspjelo i Lukiću. Lijepo je bilo pratiti njegov razvoj i uvidjeti da ga je sve autorski vodilo prema ovom filmu koji je snimio u pravo vrijeme, ispraksiran u kratkoj i dokumentarnoj formi.
“Danas je mama živa” je komad osobne životne, povremeno crnohumorne drame, što je vidljivo u svakom kadru i daje veću dramsku težinu zbivanjima, poput “Sigurnog mjesta”, dugometražnog prvijenca Juraja Lerotića o reperkusijama mentalne bolesti na koji se film nadovezuje, kao i na Jelinovićevu “Koke” (zategnuti obiteljski odnosi).
Priča se vrti oko psihički nestabile majke Antice (Ksenija Marinković) i njezina sina Jakova (Lukić) koji se vratio iz Zagreba u rodni Split da se brine o njoj radije nego da je smjesti u bolnicu (“Prije bi je odvea u gulag nego dolje!”). Jakov je stavio karijeru i faks na čekanje, zbog čega je u besparici, a njegov otac Stipe (Stojan Matavulj) odbija mu dati novac, zauzet životom s novom ženom (Tamara Šoletić), dok ni sestra Matea (Tihana Lazović) nije od prevelike pomoći.
Teta Divna (Snježana Sinovčić Šiškov) predlaže mu da renta stan, što drugo, jer ipak je riječ o Splitu. Lukić je podosta satiričan, dobro vodi kvalitetne glumce i ima osjećaj za kompleksnost obiteljskih/ljudskih odnosa, uho za govor i oko za detalje (Nikša Butijer kao vozač busa koji iza završene smjene vozi mamu i sina u bolnicu, gdje ga kasnije u pozadini kadra zatječemo u civilu).
Kod Lukića ljudi govore prirodno, dok i govor tijela kao posljedica nečeg izgovorenog u afektu također ima važnu ulogu u filmu u kojem usputna, nonšalantna priča oca i sina o balunu, Hajduku i bekovima može završiti obiteljskom svađom povišenih decibela, kad vječna predbacivanja i k(r)ivnje postanu sve glasnije, a neraščišćeni računi prošlosti dođu na skupu naplatu u sadašnjosti. Režija je hrabra, iskrena, odgovarajuće dokudramski realistična.
Neposredan, sirov i neuljepšan pristup je pogođen, s često uposlenom nervoznom kamerom iz ruke i neprekinutim kadrovima. Split je gotovo jednako važan lik sa svojom arhitekturom i na filmu dosad rijetko viđenim lokacijama (Mertojak, pazar na Sućidru, Firule...), potencirajući autentičnost. Konačno, obiteljska priča povod je za širi kontekst i Lukić takoreći šalje cijelu Hrvatsku na psihijatriju, secirajući nedostatnosti domaćih institucija, tj. zdravstvenog sustava.
Osoblje bolnice zbog viška preopterećenosti/manjka vremena ne pogađa terapiju (krivi lijek samo pojačava napadaj panike) i poseže za vezanjem pacijenata tijekom hospitalizacije. To što se premijera filma poklopila sa slučajem nesretnog Kristiana Josipa Periša samo podcrtava njegovu relevantnost. Danas je mama živa. A sutra? ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....